Subota, 24 Februara, 2024
HomeSenadin LavicPopulistička mitomanija, ratovi i vazali

Populistička mitomanija, ratovi i vazali

U toku evropske povijesti Karolinzi su doprinijeli posvemašnjem širenju društvene primjene vazaliteta. Vazalni odnos, kao jedan od najznačajnijih odnosa zavisnosti, doživio je vrhunac svoga širenja između 10. i 12. stoljeća u najviše “feudaliziranom” području tadašnje Evrope, u samom srcu negdašnjeg karolinškog carstva, u sjevernoj Francuskoj, te u rajnskoj i švapskoj Njemačkoj. Priznavanje vazalske podložnosti podrazumijevalo je uspostavljanje odnosa između seniora (nadređenog) i podložnog (“čovjeka” tog seniora, vazala ili komendiranog). Marc Bloch je smatrao da je to osnova zgrade koju su podigli vladari Pipin Mali i Karlo Veliki.

Današnji društveni odnosi u Bosni nose u sebi prepoznatljivu crtu imitacije vazalske ovisnosti, neku modernu formu feudalne podložnosti,  u kojoj se pojavljuju ovovremeni “seniori” (koji se samovoljno predstavljaju “legitimnim predstavnicima” naroda i vlasnicima kapitala) i njihovi “klijenti” koji im služe kao vazali i ponekad kao buccellarii. Naravno, vremena su različita i kontekstualna ovisnost većine ljudi je drugačija, ali je klijentizam prepoznatljiv od personalne ovisnosti do ovisnosti “malih država” od moći “velikih sila”. Današnja ovisnost pojedinaca i država pojavljuje se kao neki palimpsest u kojem iščitavamo stare “oblike” i izbrisane “tekstove” sa ovovremenim “dopisivanjima”. Ne treba zaboraviti da vazal po pozivu vladara ide u rat!

Nije nikakva specifičnost Bosne, od opsolentne etnopolitike  prenaglašena činjenica, da u njoj živi nekoliko narodnih grupa koje su rezultat povijesnog procesa diferencijacije na religijskoj osnovi. Danas u velikim evropskim i azijskim gradovima ili u gradovima USA žive desetine narodnih grupa sasvim naviklih na razlike. Na tu pluralnost i etno-diverzitet još samo škiljave fašističke oči gledaju  poprijeko. Manija te nesretne ideologije jednoumlja tjera ljude da vjeruju da su njihovi preci prije dva, tri ili pet stoljeća mislili i govorili na isti način kao oni danas, to jeste iz ugla isključivog etničkog svjetonazora i politike. Današnji “vladari” malobrojnih balkanskih naroda ponašaju se prema narodima država kojima “vladaju” kao prema vazalima i podanicima koji moraju da slušaju i da budu potčinjeni, a prema “vladarima” velikih sila, tim moćnim seniorima, ponašaju se kao vazali i klijenti, podanički i snishodljivo. Tako se razvija cinički kontekst malograđanske, provincijalne države kao vlasništva “vladara”, jednog čovjeka, “predsjednika” i grupe oko njega. Ova dvoličnost i dvostranost vladanja ukazuje na dublje sadržaje koji poriču ideju demokratije i nagovještavaju opasne totalitarne tendencije gdje vrhovni ideal nije sloboda čovjeka. U tom smislu oni time svjesno ili nesvjesno otkrivaju svoj autoritarni karakter i totalitarnu vlast koja ruši demokratiju.

Unutar velikosrpske ideologije razvijen je srpski nativizam (desničarska ideja da u sastavu “velike srpske države” mogu živjeti samo Srbi i da su drugi narodni elementi nepoželjni jer narušavaju etničku homogenost), a to je osnova etničko-religijskog nacionalizma. On ima zadatak da očuva “čistoću” srpstva i svetosavlja (Crkva Srbije), te da ne dozvoli da bilo koji drugi “strani element” postoji u okviru zamišljene “velike srpske teritorije”. Zato u srbijanskoj politici već decenijama prevladava populistička radikalska desnica koja je od početka 20. stoljeća podilazila seljacima i tako osvajala vlast.  

Taj radikalski velikosrpski duh se ostvaruje u kontinuiranom “ratnom stanju“, sukobu, sporenju, uznemiravanju, egzistenciji straha i progona. Fabricirani konflikt je razorni pokretač svih velikosrpskih poduhvata u regionu od 19. stoljeća. Današnja velikosrpska politika, u likovima novih srpskih voždova, sirovih putinovaca, politika nacijskog šovinizma u Bosni ne dozvoljava bosanskim Srbima da se vežu za Bosnu i njezinu prošlost. Ta nacionalistička politika otkida bosanske Srbe od Bosne i baca ih u imaginarij “srpskog sveta”, “velike Srbije”, ujedinjavanja svih “srpskih zemalja”, negiranja genocida, vrijeđanja žrtava i tome slično. Tako se jedan cijeli narod gura u poziciju taoca nacionalističke velikosrpske ideologije i drži zarobljen u autoritarnu političku matricu koja ne dopušta oslobađanje svijesti za demokratiju.

U svrhu zaštite plemenske istine srpstva, ratni zločinac Veselin Šljvančanin, ratni oficir JNA, napao je film Quo vadis, Aida? bosanskohercegovačke rediteljke Jasmile Žbanić. “On, ratni zločinac, želi da se svi Srbi, od kojih većina nije imala nikakve veze s njegovim zločinima, osjećaju napadnutima zbog njegovih zločina… On svoju krivicu stavlja na sve Srbe”, rekla je Žbanić u intervjuu za The New York Times. Ona je time dezavuirala to kukavičko ponašanje zločinaca i nacionalističkih demagoga – oni se uvijek skrivaju iza naroda. Nacionalistički monstrumi uvijek interpretiraju narod kao zatvorenu, homogenu i kongruentnu jedinicu u vremenu i prostoru, kao glupo krdo, kao zamrznuto tijelo, ludačkim očima viđeno biće. Bosanska nacija je, stoga, model oslobađanja naroda Bosne od etničke shizofrenije.

Iz proizvodnje konflikata razvija se velikosrpska kultura nereda i prevare, baruština nemorala i ilegalnih “dogovaranja naroda”, lov u mutnom, zlodjela nezamisliva ljudskom umu. Vještački konstrukt o ugroženosti “srpstva” kao devetnaestovjekovne kategorije ekspanzionističkog nacionalizma Srbije, pretvara se tokom 20. stoljeća u dominantnu kulturnu sadržinu komunitarističke ideologije velikosrpstva koja preplavljuje kolektivistički projekt komunizma i stvara novu homogenizaciju u okviru autoritarnosti i populizma. Projektirano “srpstvo” se ubrizgava tamo gdje nikada nije bilo, u vremenu i prostoru, na sve moguće tačke sadašnjeg i prošlog ljudskog postojanja na ovim prostorima. Od 1990-ih velikosrbijanska i velikosrpska politika širi famu među ljudima da je nemoguć zajednički život, da je mržnja između Srba i Hrvata do neba, da su Bošnjaci izdali “pradedovsku veru”, da su svi porijeklom Srbi i tome slično. Iz takvih došljačkih laži nastajala je jedna agresivna svijest prema narodnim grupama koje nisu dozvolile da im se nametne “srpski identitet”, dakle, nesretna svijest koju je bilo lahko u jednom času pokrenuti u rat.

U prvim decenijama 21. stoljeća, uticajne IT i digitalne korporacije stvaraju “sliku svijeta” i oblikuju javno mnijenje miliona ljudi koji više nisu u stanju da kritički reflektiraju procese života. Militarni globalni trend antiracionalnosti pokazuje se, također, na lokalnom nivou kroz prilagođavanje općeljudskih narativa o slobodi zahtjevima “lidera” etno-religijskih grupa, koje su izronile sa svojim devetnaestovjekovnim kolektivističkim zahtjevima, da se te grupe postave kao povijesno-politički subjekti, te da se tako liberalna i demokratska načela stave u pozadinu pred komunitarističkim etnicizmom i konfliktima desničarskih ideologija. Lokalni etnicisti uvjeravaju mase da je “etnicitet” osnov ljudskosti, upravo pardigmatska forma!

Instalirane desničarske oligarhije  u regionu vratile su točak povijesti na pitanja iz 19. stoljeća oko etničko-religijskog razgraničavanja grupa koje su živjele u različitim državama. Pred srpskom i hrvatskom velikodržavnom politikom stajala je Bosna kao opsesivni predmet osvajanja i podjele. U okviru te politike rat između Miloševića i Tuđmana, ustvari, predstavlja predstavu za narode i za skrivanje temeljnih dogovora oko uništavanja Bosne i njezinog naroda. Taj fingirani rat između Miloševića i Tuđmana bio je strateška priprema za komadanje Bosne koje traje u mirnodopskim okolnostima u formi specijalnog rata. To se ne bi danas tako pojavljivalo u Bosni da Armije Republike BiH nije zaustavljena pred Banjalukom. R. Holbruk se navodno plašio velike humanitarne katastrofe.

U mutnim pozadinama evropskog i balkanskog sporazumijevanja na desnici nalaze se brojni odgovori na pitanja stradanja Bosne. Zašto je, naprimjer, zaustavljeno oslobađanje Bosne od Miloševićeve okupacije – ne progon bosanskohercegovačkih Srba? Hrvatskoj je, s druge strane, dozvoljeno da se oslobodi velikosrpskog zagrljaja na svojoj teritoriji kroz paradržavne tvorevine. Iz Hrvatske su pritom protjerane hiljade i hiljade srpskih stanovnika. Misli li su stanovnici regiona da je napokon ostvaren mir. Ali, nije. Najednom se prepoznaje nastavak nedovršenih projekata. Danas ponovo iskrsavaju pitanja iz 1990-ih! Zar ta pitanja nisu rješenja u Daytonu podjelom Bosne na dva entiteta? Ili je ta podjela samo bila priprema i predvorje novih destrukcija Bosne? Zašto je nametnuta dvoentitetska podjela države (Republike Bosne i Hercegovine) i time legalizirana zločinačka etnoteritorijalizacija? Da li mi znamo šta je uopće potpisano u Daytonu? Kako je genocid legaliziran i uveden u Ustav BiH? Kako je gotovo zabranjeno pominjanje tog zločina, genocida nad Bošnajcima? Može li Karadžićeva pobunjenička, ilegalna i zločinačka tvorevina biti normalizirana u legalno stanje dejtonskog scenarija? Šta znači da svaka prevarantska bitanga, notorni rabulist, može po svome tumačiti Anex IV i kočiti funkcioniranje života države?

Internacionalna zajednica je mislila da će, ako prizna pobunjeničku “rs” i zamaskira je kao entitet u sklopu Bosne i Hercegovine, zadovoljiti interese srbijanske hegemonije i umiriti ratne aktivnosti. Ali, to je samo trajalo dvadesetak godina. Srbijanski hegemonijski projekt smatra da može i treba nastaviti s onim što je započeo u ratu – okupiranu teritoriju Republike BiH priključiti Srbiji koja je cijeli projekt podržavala, organizirala i vodila. Internacionalna zajednica nije htjela Srbiju osuditi kao agresora, ali je Haški tribunal 2007. osudio vojsku i policiju entiteta “rs” za genocid! Ta nepotpuna indikacija odgovornosti za genocid i druge ratne zločine otvara prostor za ponovno agresivno djelovanje prema Bosni. Velikosrpski projektanti i izvođači radova na terenu misle da mogu nastaviti sa scenarijem iz 1990-ih.

Najzad, etnopolitika je karcinom koji uništava demokratiju i građansko društvo. Tako je moguće da tužiteljstvo “sudjeluje” u zločinu prikrivajući ubistvo mladog čovjeka i tako ponižava građane  i čini ih nesigurnim, osmišljava i provodi “igranke” nepodobnim te prijeti svakome ko misli svojom glavom. Na taj način se formira totalitarno društvo!

Ponovo je rat u Evropi. Bosna je u tom kontekstu pod opasnim namjerama. Bosanska nacija mora graditi svoje mjesto u euro-atlanskoj zajednici nacija. Etnopolitika i iracionalna svijest ne prihvataju mogućnost konstitucije Bosne kao države-nacije dok naivni religijski fanatici i neprijatelji pluralnog društva prave svijet bez kriterija, bez znanja, pritom planski guraju univerzitet i obrazovanje ludi u provincijalnu zapuštenost. Tri decenije poslije otvorene agresije Miloševićevog režima, pokazuje se da je agresija i ubijanje Bosne bilo dogovoreno u širem političko-povijesnom kontekstu. Otada pa do danas, nažalost, ljudska egzistencija je postala navikavanje na “novu realnost”, stvorenu oružjem i genocidom, kao obavezujuću za svakog mislećeg čovjeka. Čak i bošnjačka etnopolitika pokušava ovladati kriterijima definiranja pravog bošnjaštva koje ne uspijeva nadvisiti agoniju religijske skupine u refleksivnoj Moderni!

Od Miloševića do Vučića u Srbiji ostale su nepromijenjene antibosanske hegemonijske postavke. Srbija je od osude za ratove 1990-ih godina došla do “partnerstva” s evropskim zemljama. Vodila je ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, ali nije osuđena za zločine koji su bili rezultat tih ratova. Vučić se u međuvremenu “prodao” evropskim nacijama, odnosno promoviran je u “partnera” ili “izvođača radova” evropskih politika na Balkanu, a muslimani su ponovo u svjetlu islamofobije proglašeni “opasnim elementima”. U tome je, naravno, i dio odgovora na sve što se desilo oko genocida nad Bošnjacima. Sada je potpuno jasno da je Srbija ulogu balkanskog mutikaše, kavgadžije i ratnog “stroja” igrala prema dogovorima u širem sklopu. To je suštinski pomoglo u daljnjem i dubljem generiranju velikosrpskog nacizma i velikosrbijanskog državnog hegemonizma. Otud “sloboda” zločinaca i njihovih saradnika da negiraju pa glorificiraju genocid nad Bošnjacima i destruiranje Bosne. Tri decenije podgrijava se fašistička svijest u Srbiji, a na Bosnu se šalju četnički đikani, убогі дикуни, jadni divljaci, da oko Višegrada marširaju, provociraju i slave zločince iz Drugog svjetskog rata. Srbija uopće ne bi mogla živjeti bez pomoći EU!

Dok se događa brutalna, zločinačka agresija Rusije na Ukrajinu, a evropska cinička politika podmeće i Balkan za nove ratne užase, već se “zaboravilo” šta je Srbija s Miloševićem na čelu razorila i uništila u Bosni. Trideset godina poslije velikosrbijanske agresije na Bosnu “zaboravljeno” je ubijanje više od sto tisuća ljudi. Danas su Bosna i Ukrajina kongruentne u stradanju, u nemilosrdnoj vojnoj agresiji koja direktno udara na strukturu života i kao metu ima gradove i građane. Zato je važno, neopisivo važno boriti se za bosansku naciju i građansko društvo oslobođeno od militarizma i fašističkih vođa.

Autor teksta : Prof. Senadin Lavić

- Advertisement -
RELATED ARTICLES
- Advertisment -

Most Popular

Recent Comments

- Advertisement -