ISPOVIJEST

Emotivna ispovjest tuzlaka Edina Mujića koji se bori sa opakom bolešću

O tuzlaku Edinu Mujiću,koji se bori sa opakom bolešću ste imali priliku da čitate na našem portalu,kao i apel za pomoć u njegovom liječenju koji je još uvijek aktuelan.

Danas je na svom facebook profilu Edin podijelio veoma emotivnu ispovjest nakon drugog ciklusa hemoterapije koju prenosimo u cijelosti:

Moja zivotna prica i nastavak borbe (DRUGI CIKLUS)

“Ovo je nista vise nego borba psihe…

(17. Jun) I tako prodje, nakon 34dana bolnice 7 divnih dana odmora i kod kuce, pomalo brzo, pomalo tesko ali se vracamo na staro mjesto. I sve je isto, ista soba, isti broj, isti krevet. Ajde rekoh sebi, makar sam se navikao i bice bolje. Dosao sam spremniji nego prvi put, sad barem i znam kako sta ide, vec sam malo iskusniji a i bolje organizovan. Mozak je odmoran, spreman sam a i nisam sam, do juce sam bio ja roditelji i djevojka danas smo mi i armija ljudi.
Vise to nisu stotine, to su na stotine stotina. Svakim danom broj raste, a to je ono sto ti dize moral i bodri te. Kako je divno znati da nisi vise sam, pomislih. Idemo pregrmit ovaj ciklus, znam kako je bilo prvi put, uvijek je strasno ali idemo necemo na to sad obracati paznju.

I tako smjestih se, sjecam se srijeda je. Provedoh cijeli dan pisajuci po internetu, dopisujuci se s ljudima, citajuci lijepe zelje i komentare…koja podrska! Za samo 7dana sam uspio da se oporavim i dodjem jaci i bolji nego sto sam to bio prije kemoterapije, a dosta Vas vjerovatno ne zna sta to znaci i koliko su to jake terapije, iskreno ni ja nisam imao pojma i skidam kapu ljudima koji kroz to prolaze, a ima ih i kojima je gore i prolaze kroz jos teze!
Slijedeci dan vadim krv, nalazi ok, dobijam neke dopunske infuzije, terapijice i odmaram, vec je to moj drugi dan u bolnici, cetvrtak je i pomalo je dosadno, pomisljam, pa bolje da
sam imao jos 2dana odmora kuci nego ovako lezao dzaba, ali eto barem se osjecam ok i zahvalan sam Bogu na svakoj minuti koju provedem u miru i ljepoti. Surfam, citam clanke, obrazujem se, punim baterije, mislim o lijepim stvarima, zamisljam kako dolaze ljepsi dani, samo da mi vrijeme prodje, ne razmisljam o drugom ciklusu vec dva dana, govorim sebi da sam na odmoru i u hotelu ponovo…

Ustajem u petak, vec treci dan od kako sam dosao u bolnicu i osjecam se jak kao lav! Danas je taj dan, u 5.30h su mi vec vadili krv, kazu dobri nalazi, bolji nego prije kemoterapije, svaka cast, a meni drago… Bas sam bio nesto spreman i jak taj dan, da sam sebi rekao, danas ili nikad! Zelim da pocnem sa kemoterapijom i ne zelim vise da cekam ni dana. Trazim svoju doktoricu i licno je molim da pogleda moje nalaze od danas i da zapocnemo sa ovim ciklusom, jer imam toliko snage i energije da zelim poceti radit sklekove, dizat krevete i vjezbati, ali ne smijem, moje tijelo vise nije toliko jako a psiha je prejaka, sad nju moram slusati, ona mi govori sta da radim. Doktorica sva onako vesela mi daje zeleno svjetlo i kaze da cemo danas poceti, pa da me malo “spusti” ta terpija, jer inace covjeka slomi,
ubije, obori..
I sve je opet kao i prosli put, idemo prvo dosta tableta, pa injekcije za zastitu, pa pripremna infuzija, pa onda dolazi kemo terapija, ona cuvena crvena “brico” kemo terapija od koje ces opet izgubiti svu kosu, a taman je pocela rasti…ne dira me, super mi je ovako, vec me zovu “bebo” ali ja sam beba marinac! Gledam u nju, doza je povecana sa 75ml na 250ml ovaj put, malo sam i ojacao, dobio na kilazi a samim tim i doza se poveca.
Nakon nje dolazi malo neka jaca, a zatim odma jos jaca… I tako provodim nekih 7h spojen na infuzije, boca za bocom… Kap po kap, kapa lagano a ja se i dalje osjecam ok, kao da nije nista. Kad je sve zavrsilo, uzmem jedem, odem do WC-a, vidim sve je ok, nasmijan sam…ali ne djeluje to odmah, znam kako ide, sutra je novi dan i opet jos jaca kemo, a naredni jos jaca pa tek onda malo pauze od tih otrova… Drugi dan poslije kemo ustajem malo
umorniji nego prethodni dan, osjecam se vec pomalo malaksalo slomljeno, a nije ni cudo, juce sam primio vec 2L otrova, a danas nastavljam sa jos dodanih 500ml. I tako dolazi ta neka cuvena na drugi dan, od koje sam prosli put imao tegobe, lose se osjecao, tacnije nisam se ni sjecao vise posije drugog dana kemoterapije sta se desavalo samnom…drugi su me pazili, bio sam ziv. Spreman sam, psiha je spremna, nece biti nista kazem sebi! Prosli smo to vec, zgaravica, malaksalost i tjt, icemo opet kroz to, medjutim…
Vec nakon par sati, slomljen sam, lijezem u krevet oko 18h gubim se…evo ga pocelo je, malo od juce malo od danas a bice i sutra jos ta na treci dan kemoterapija. Dobro se sjecam nisam nista jeo taj drugi dan, samo voda i zaspao sam, par puta se
budio sa uzasnim mucninama ali sam dobijao tablete protiv mucnina, pa me nekako i jos vise ubijalo to iznutra, ne mozes da se olaksas a ono jos gore…ne mozes ni ustati do wc-a. Treci dan ustajem, jako lose, nenaspavan, slomljen, iscrpljen, nisam jeo vec 24h nisam u mogucnosti sam otici do WC-a, tesko je, ali danas dolazi ta treca terapija. Kazem sebi pa Boze, prosli put sam imao vise nus pojava, kasljao sam, kihao, bila je neka bijela sluz, bolile su me kosti, nisam mogao isto tako jesti 24h nisam mogao u WC, tresao sam se, cijelo tijelo je drhtalo, gubio sam se, nisam mogao spavati, bubuljice su iskakale, koza se gulila, kosa je opadala…hvala ti Boze opet pogledao si me! Mucnina i malaksalost se cini kao nagrada, jer svi smo u zivotu bili i malaksali a i imali mucnine, povracali… Medjutim nakon treceg dana i uzastopne kemoterapije, tijelo vec gubi bitku, ehh evo ga opet nisam vise marinac, i marinci se umore od silnih borbi a ja se borim vise od 72h…tesko je.
Da stvar jos bude gora, dobijamo uzasno teskog pacijenta, nepokretan, stariji oko 70g, nemiran, nestasan, pravi probleme, galami lupa, vrsi nuzdu u krevet, pusta gasove i tako po cijeli dan i noc…a ja tek zavrsio sa terapijom, slomljen, nema mira, ali psiha, psiha je kljuc…iskljucit cu se ignorisat cu, ali neke stvari ne mozes ignorisati, smrad je nepodnosljiv a ja nako slomljen moram izaci iz sobe jer ne mogu vise to da trpim, i moj cimer napusta sobu a djed ostaje sam da vristi i pravi haos. Baca nam stvari sa nasih ormarica, nastavlja da vrsi nuzdu, pa cak
i kad bi sjeli da jedemo onako namjerno posteno nam “odvali” jednu za prijatno pa nam se smije. A noci su bile jos gore…


Tu trecu noc znam dam se sav slomljen vratio oko 21h u sobu, naravno cimer mi je pomogao, jer vise nisam mogao da lezim na klupi ispred odjeljenja i samo sam zelio u svoj krevet, pa trpit cu i smrad i sve probleme koje nam pravi, a cimer vec na vrhuncu zivaca odgovara, “ima da ga istjeram nocas sa krevetom van sobe samo nastavil to da radi”. Ok pomisljam, ovo je moj saborac, on ce paziti na mene! Opustit cu se i leci da spavam, necu mislit na posljedice, jako sam umoran i osjecam se kao prazna baterija, gasim se, ne mogu vise, dizem ruke od sebe, psiha je ugasena, ne mogu se ni pomoliti vise,
u Bozijim sam rukama nocas, neka bude sta ce biti, predao sam se po prvi put tek tako olahko. Htio sam se izvinuti ljudima jer sam odustao lako a nisam imao snage ni za toga. Tu noc se budim oko 4h sa strasnim mukama, povracam nesto zuto, gusto, osjecam kao da ce mi crijeva i utroba izaci vani, przi, boli,
glava mi puca. Cujem cimera kako skace i lupa “jesil dobro, jesil dobro”. Covjeku skidam kapu, jer da njega nije bilo ne bi ni mene! Skupljam jos jednom snagu, pomaze mi da odem u krevet, daje mi vode i tjera me da moram makar pojesti komadic plazma keksa. Zaspao sam…
Spavao sam sutradan do 10h ujutro, ne sjecam se nicega, ni da je bila vizita, ni doktori, ni cistacice, nisam nista cuo, ni hrcanje ni djeda koji pravi probleme… nista.
Teze malo ustajem ali osjecam kao da taj 4ti dan dolazim sebi, vec pocinje oporavak i te “ispiruce infuzije”. Rekoh sebi bice bolje, pomalo se vracam u borbu i zahvalan Bogu samo sto sam ziv, jer kao sto sam ranije rekao, ovde zivis svaki minut i shvatis koliko je zivot lijep, nista nema sutra, nista nema poslije,
sve je sad i sve je trenutak! Po prvi put nakon 3 dobra dana jedem, setam, tjeram se da setam poslije svakog obroka, ali idem pametno, ne pretjerujem.
Sasvim obican dan… par terapijica za oporavak i vecinom sam slobodan, pisem sa ljudima, javljam se, mislim na lijepe stvari, gledam tijelo jel sve ok, ali jeste, Bog me jos jednom
pomilovao, molitve drugih dobrih ljudi su me spasile ovaj put… Volja i zelja se vraca, psiha na ovakom mjestu jaca i vec do polovine dana ja se osjecam ponovo marinac! Jedemo pijemo, zezam se sa cimerom, ignorisemo probleme koje nam pravi djed i govorimo da ce i to proci, jako brzo da ostanemo jaki i drzimo se mi zajedno. I sreca prodje… I djed je poceo primati terapije, lijekove za smirenje itd. Tako da je relativno soba bila poput kuce. Raj, odmor, tisina, samo cujes ptice vani, i po koji krik sa susjedne klinike… Ginekologija. Lezim tako i razmisljam, kako na svijet svaki dan dodje par beba, neko vristi, neko se raduje, neko umire. Lijepo je znati da novi zivoti pristizu svaki dan i to vise puta dnevno, ruzno je cuti krik ali kad prestane znas da je novi zivot tu, udahnut i vesel, Boze samo da je zdrava bebica! Eto ga i tako nadjem novu zanimaciju, da mi brze prodje vrijeme u ovih 4dana oporavljajucih terapija, pocnem intezivno pratiti te krikove i shvatim da se tu dnevno porodi vise od 4puta, s koliko tek bude onih tihih poroda, to ne znam… Uvijek ti ulije kap zivota taj tudji zivot, neko se usrecio, neko je zaplakao, ali mislit cemo samo na tu srecu, novi zivot, ljepotu.
Dani prolaze, idu, ne boli me nista, razmisljam o pozitivnim stvarima, sve se polako smiruje, jak sam, psiha radi na maximalno. Sa cimerom pricam i bordim ga za njegovu drugu terapiju koja mu pocinje sutradan, uljevam mu povjerenje da cu biti tu njegovih 7h i buditi ga svakih 45min da pije vodu da ide u wc i da ne padne u dubok san. I njega je strah ali kazem mu, pogledaj mene, ziv sam i spreman sam za pomoc tebi i ti si meni! Da stvar bude jos bolja narucujemo sebi hrane kao da smo na Maldivima. Jedemo, pijemo, smijemo se ko da nam je zadnja minuta zivota ostala. Niko od nas ne misli sta ce biti vec narednih par minuta, ali nece biti nista, bice nam lijepo i sutra cemo opet da se veselimo bas kao sto smo i prije ove bolesti, nije i nece biti nista ni njemu ni meni niti bilo kome drugome! I istina, njegova terapija prodje kako sam i obecao, 8h sam proveo u sobi, pazio na njega, bodrio ga i cuvao, pazio da pije vodu, jede po malo i ide u wc, zvao medicinare da ga pregledaju svakih 30min takodjer i utvrde da sve tece po planu, nema osipa, nema promjene na tijelu, nema otoka, alergija, kaslja, nista…ide sve savrseno, i ja sam sretan i ubija me iznutra neka stega i osjecaj dobrote, iscupao bih srce da mu bude lijepo i da znam da ce biti sutra sretan, a znam, hoce bit ce, i bio je! Zahvaljuje mi se kao da sam mu ja podario zivot, ali me to samo bodri i uljeva dodatno energije da nastavim dalje.

Ali bas kao i sve sto je lijepo mora kratko trajati…evo ga opet problemi, ali ne nasi, opet taj djed. Umislja sebi, pravi nam prob. i ubija nas psiholoski kako ce do zore umrijeti, ignorisemo ga i smijemo se drugim stvarima a on uporno da ce umrijeti, vidit cemo, svi cemo umrijet… Tad vec pomalo postajem ljut, agresivan, pocinjem da i mrzim starijeg covjeka jer je negativan a ja ne zelim negativnost, ne zelim ni da mrzim, nisam to ja, zelim da ga razumijem i pokusavam smiriti lijepim stvarima, da bih me doslovno poceo napadati kako sam odvratan i bezobrazan dzaba ga lazem ali mi svi umiremo nocas zajedno s njim! Odlucujem da pustim muziku, i ignorisem ga, u sebi pomisljam, ti umires mi ostajemo, laku noc! Medjutim, psiha je
sve, tu pocinju njegovi prob. Pocinje da umislja sebi gusenja, nemiran je, umislja sebi bolove, pravi prob. vriska i jaukanje postaju nepodnosljivi…

I tu noc pocinje nasa noc uzasa, spremni ste da je cujete ???

Sve je pocelo oko 19h, vrti se, nemiran je, odbija hranu, odbija sve, priziva neke ljude, ignorise sve sta mu se kaze, cupa kateter, cupa bronile iz vena, krvari, soba je kao stala, a ja i cimer se moramo paziti, jer poslije kemoterapija smo skloni bakterijama i virusima i mala nepaznja moze nas kostati naseg zivota, doktore to nije briga jer nisi ti kod kuce, cuvaj se ako mozes!
Soba vec dobija miris krvi, izmeta, mokrace, osjecas se kao da si medju zivotinjama, osjecas se po prvi put da nisi covjek, ali ignorises pokusavas prozraciti sobu i sklopiti oci smirit se, zaspi i bit ce bolje… Stavih slusalice u usi i odlucih da slusam muziku, ignorisem, isto to radi i cimer i pustamo djeda samog neka radi sta hoce, imaju medicinari, placeni su, necu ja da se
mijesam, po struci jesam psiholog ali ne neciji ko ne zeli da zivi. Par sati to tako traje, da bi oni pokusali da ga smire, morali su da mu nadju venu i plasiraju bronilu te daju infuziju, ali tu pocinje borba medicinara i njega, nekih 10tak puta pokusavaju da mu nadju venu, krvari covjek, bodu ga bespotrebno, boli i njega a i pocinje i mene da muci jer se covjek muci, ipak sam od krvi i mesa i ja, pogadjaju me takve stvari i koliko god on bio stariji i prosao toliko u zivotu i 2 i po puta od mene imao vise godina moram ga postovati, sutra ce tu neko drugi da bude, a svi vole da zive, zivot je ona sekunda o kojoj i ja razmisljam, tako da odlucujem da otvorim oci pogledam sta se desava… Tu pocinje opet borba psihe, covjek je sav u lokvama krvi, smrdi sve
uzas, a medicinari mokri do gole koze pokusavaju samo da nadju venu i daju mu infuziju, ali ne ide… odustaju i ostavljaju ga tako. Pogledah, krv oko nogu, oko ruku, lezi u vlastitom urinu, vlastitoj krvi, pogledah svoju komodu koja se koristi da meni ostave lijekove i stoji moja licna higijena, sva je u krvi i tuferima natopljenim prljavstinom i ostalim stvarima… Odvratno je i bojim se za sebe ne zelim da se i ja zarazim, ne zelim da covjek pati. Pokusavam skontati odakle mu mogu naci venu, ali ne smijem se mijeasti, ignorisem njegovu krvi gledam na to kao na spasenje, kako da mu pomognem. Ali se sav crni, vena nema, ko star i nemocan…nedo Bog nikome pomisljam, ne zelim da sam mu u kozi, mogu mislit kako mu je.
Nakon 1h medicinari se vracaju da nastave i pokusaju sa trazenjem vena, opet pocinje muka za njega i bol…bodu ga na novo i traze venu. Molim se po prvi put za njega, samo da se prestane mucit, ocel ta vena Boze, pa ukazi je, samo da krene! To bi bio kraj muke i za njega i nas jer konacno bi odmorili i naspavali se, ali znam da tu noc nema odmora to ce biti jedna velika borbena noc psihe i mene.
Ali ja znam kao i svaki put da cu pobjediti, sta je jedna neprespavana noc naspram jednog zivota, ne smijem na to tako gledati, jer po prvi put i ja zelim da pomognem da se ukljucim…a ne smijem. Nisam medicinar i ne mogu se mjesati u tudji posao. Tako da sam odlucio da okrenem ledja, nastavim se moliti za njega i…zaspao sam, mozda nekih 45min da smo uspijeli spavati, ali kad sam se probudio oko 5.30h prvo sto sam pogledao u njega…infuzija je tu, spava, sve je ok. Uspjelo je miran je i dobio je svoju terapiju! Spavat ce, nece ga boliti i bit ce sve ok, iako je sve tako prljavo i zaudara lose, barem je on dobro i bit ce dobro, samo da njegova psiha bude dobro i da ne zeli sebi smrt, mora se boriti, ali to je vec do njega, tu ja ne mogu nista. Ja moram da pomognem sebi i ponovo moram da
napunim baterije, marinac jesam, ali psiha se ispraznila.

Tako da taj dan se vracam svojim saborcima, svojoj armiji, ljudi me bodre, podrzavaju, pricaju samnom i kazu da cu uspjeti! Joj covjece kako sam jak i kako se osjecam dobro samo nakon razgovora, kad vidim koliko se ljudi trude i zele ti srecu i uspjeh, nedaju ti da klones, razumiju te, ali im do danasnjeg dana i dalje sutim sta se zapravo desava, nedam da se slomim ja, nedam da mi se slome saborci. Ja sam tu marinac, a svi oni su moji generali, oni moraju ostati pribrani i vodit me kroz moju borbu a ja moram biti samo spreman! Po malo tako lezim i razmisljam o svojoj terapiji koja se jako brzo blizi, ona na osmi dan, ona agresivna jaka od koje bole kosti, ubija krv i unistava svaki organ u tijelu. Plasi me to po malo ali i dalje ne zelim da mislim o tome, turdim se svaki dan da setam i imam aktivnosti, odmaram, uzivam, slusam muziku, pripremam se. 4dana nisu malo ali nisu ni puno u ovakvim situacijama! Nekako sasvim dovoljno vremena da se pripremis, nazivis i odmoris za svega sto te ceka. O losim stvarima ne smijes razmisljati ali nekad moras, plase te posljedice i razmisljas ocel biti ko prosli put, mislim realno nije bilo lose, rekoh sebi. Samo su prva tri dana teska, a kosti ko kosti, ajde bole i proce, imaju tablete protiv bolova! Izdrzat cemo, ja sam marinac, mozda mrsav, mal i kako kazu bebast, ali sam iznutra jak da bih se sa lavom borio i da bih pobjedio, siguran sam u sebe i svoju psihu, siguran sam koliko sam jak i spreman za taj osmi dan terapije, terapiju koja ce da me posalje kuci i na jos duzi odmor nego prosli put, gdje cu imati dovoljno vremena da vidim jos vise prijatelja i odmorim se bolje nego sto sam to mogao u 7dana.

Tako je i bilo, stigao je “Japanac” jer ovaj put je lijek bio proizveden u Japanu a ne Engleskoj, smijem se i zezam se na svoj racun, kontam u sebi, dobri su to ljudi sad cemo da to pregrmimo i idemo dalje da se zezamo. Kao i obicno medicinska sestra mi daje prvo tablete te zastitnu infuziju kroz venu te mi zeli srecu i da ostanem miran, i uzivam, slusam muziku, gledam TV i opustim se. I tako pocelo je, Japanci su poceli
da se naseljavaju u moje tijelo. Fini neki ljudi, slusaju me, ne prave mi prob. igram se sa psihom i pocnem po internetu surfat i ucit o Japanu, gledam kakvih auta ima, sta nude od hrane, restorani, nocni izlasci, kultura, kako zive, tetovaze itd. sve samo da mi prodje vrijeme… Nakon nekih 2h to je to, uhh zacas ovo nesto! Slobodan sam. Osjecam se stvarno ok i kao da nista nije ni bilo. Pomisljam pa Boze to je pocetak kraja drugog ciklusa moje kemoterapije, sad slijedi opet oporavak, sad pocinje borba tijela i kemoterapija, nus pojave su neminovne, krv ce da ide dole, bit ce tu svega ali moram ostati priseban i nastaviti da se borim, nije nista i nece biti nista, sve ce biti ok ja to znam, prosao sam kroz ovo vec i prosli put na osmi dan terapije sam bio poprilicno ok, imao teze nus pojave poslije ali preguralo se, sta su injekcije, sta je bol u kostima naspram novog dana, nove sanse za zivot, nove ljepota i nove srece, radosti, neceg lijepog sto ce doci! Dan poslije kemoterapije ustajem totalno pozitivan, covjece letio bih, toliko sam sretan sto se osjecam dobro, jedem pijem, igram se kuhara i kombinujem hranu koja mi je na raspolaganju, uzivam, jedem kao copor lavova, pijem sokove, slusam muziku, plesao bih… Tako je divno kad znas da ti to mozes, da te nista ne lomi, divis se sebi koliko si jak i pomisljas koliko drugi ljudi koji su fizicki jaci od tebe su mnogo psihicki slabiji, a ti sav sretan sto si bolji od njih, iako to tako ne bih gledao, ali izvinite ovaj put moram da radim sve samo da bih sebe uzdigao iznad svega, moram da to radim ako zelim da ostanem nasmijan i vesel na ovakovom mjestu! Cijelo vrijeme se hranim pozitivnoscu i samo govorim jedno “ja u ponedjeljak idem kuci” ja to znam ljudi, ja to zelim. Kako razmisljas i o cemu mislis tako i bude, ja vam to kazem. Samo pozitivno razmisljanje moze pobjediti. Slijedeci dan, sjecam se nedjelja je 28.Jun nastavljam isto, osjecam se dobro, ustajem malo kasnije jer je dan stvoren za odmor, oblacno je i kisica pada. Sa cimerom odlucujem da malo promjenimo atmosferu i izbacimo stolice na terasu i tamo doruckujemo i opustimo se van sobe i van ovog djeda koji jednostavno crpi pozitivnu energiju, covjek je toliko negativan da po nekad doslovno osjetim kako otkida komadice moje energije i pretvara ih u nistavost. E pa neces! Mi se drzimo zajedno, cimer i ja, pomognem ja njemu, posavjetujem ja njega, pomogne on meni. Odlucujem da cu cijeli dan provesti slusajuci muziku, surfajuci po internetu, pisajuci kako provodim dane, cut se sa ljudima koji su tu oko mene, ali i pustit svoju armiju da odmore, imaju i oni svojih obaveza, svoj zivot, tako da ne zelim svaki dan da dosadjujem, iako pozelim svakih sekundu da se zahvalim, samo ne mogu biti dosadan, valjda ljudi znate da sam zahvalan, to mi je bitno! I dalje nastavljam sa pozitivnoscu, nedam nista da mi pokvari dan bas kao ni onaj jucerasnji sto nisam dao, ponavljam samo da ja sutra idem kuci, pomalo sam nestasan, planiram kako kad izadjem cu imati vise vremena, kako cu ici da pomognem nekim ljudima i obidjem ih, razmisljam kako cu da sebe pazim i odmorim tijelo kod kuce i nadopunim izgubljenu energiju, krv, povratim imunitet i nastavim se boriti, jer ovo nije gotovo poslije ciklusa borba tek pocinje! Ne lomi to odma, treba vremena da ti otrovi pocnu djelovati bas kao i sve ostalo u zivotu, ali spreman sam, sam nisam i to je ono sto po hiljaditi put kazem, ono te gura kao bijesna masina i tjera te da ides brze i jace nego ista u zivotu!
O “skakavac injekciji” i bolovima koje sam imao u kostima prosli put i ne zelim da razmisljam, samo mislim kako cu kroz to sve proci iz topline svog doma, planiram unaprijed iako ne bih trebao, kako i sta da uradim. Moram biti organizovan, spreman, nacitan, obrazovan, stalozen. Moram biti sve. Pazit kad piti lijekove, kad vaditi krv i raditi kontrole i vise nego ovdje paziti sta se desava i koje promjene tijelo ima, da bih na vrijeme
mogao da se javim ljekarima. Ali prosli put nije bilo nista, jedno 3dana malaksal i umoran ali sam to pregurao jer sam bio pametan i pozitivan, ipak kod kuce je sve mnogo lakse i lakse se cuvati, hrana je ukusna, mir je daleko veci a o higijeni da ne pricam. Sve to pomaze u oporavku. Ne zelim da se spremam unaprijed ili lommi ako se promjeni sta i ne zelim da se razocaram, spreman sam i na to ali ne mislim jer ako pocnem o tome misliti znam da onda nece biti pozitivno, kazem sebi opet, misli pozitivno i bit ce pozitivno!

29.7 Pocinje noc strave i uzasa, psihickog maltretiranja i osjecaja kao da se nalazimo ja i cimer na odjelu psihijatrije.
Bas onda kad sanjas od petka da ces izaci u ponedjeljak na odmor kuci, pocinje noc nezaborava, ali valjda tako mora da bude, vec sam bio spreman za to i cimeru sam par puta rekao “dan je previse tih, nocas ce da bude urnebes” osjecalo se to vec u zraku, samo treba cekati tih famoznih 22:00h kad sve pocne. I bas tako, onu noc pozitive i noc prije tvog odlaska kuci neko dodje da lomi, da rusi, stres, nervoza, nesanica, sikirancija, gubitak apetita, pomalo sam se bojao da ce samo za jednu noc to da pokvari moje nalaze, ali jos jednom kazem ima Boga, pogleda svaciju patnju i muke, sabura samo, izace ovo na dobro, ja sam marinac i bit cu to jos ovu noc jer znam da ja sutra idem kuci! Idem jer tako razmisljam, idem jer to zelim, idem jer sam ja pobjednik u svoj ovoj bitci! Tacno u 22:00 pacijent pocinje da vristi, da se trese, umislja sebi neke bolove, da zapomaze, cupa bronile iz vena, krv pocinje da siklja po krevetu, po posteljini, po podu, krece cupanje katetera, stenjanje, ispustanje gasova, uriniranje u krevet itd. Sva ta buka postaje nepodnosljiva, iscrpljuje i ubija u psihu, ali jos ovu noc moram biti jak. Zao mi jeste i njega i svega, pokusavam razumiti sve i njegovo stanje i da je covjek doslovno za psihijatrije ali svaki pacijent je pacijent na svoj nacin, svako zasluzuje da zivi i bude lijecen jednako, svako mora da ima svoju priliku i ne trpi bol! Razumijem ja to, ali me slama, pogledam cimera, slomljen je, slomljen! On to vise ne moze podnijeti, ja to znam, jos jedna ovakva noc i on nece biti sto je bio tako da odlucujem da ustanem iz kreveta i pozovem ga da izadjemo van sobe i sjednemo na klupu. Sve je to trajalo nekih dva sata, a sad zamislite sta znaci provesti 2h van sobe a morate se odmarati posije tako teskih kemoterapija a da ne pricam o prethodnim neprespavanim nocima. I taman kad pomislis da se sve smirilo i sve je zavrseno do ponoci i kao utones u san, ono se opet nastavlja. Sjecam se tacno 3:25, idemo opet, opet ista vriska, isti prob. sve je isto… I nemam snage da ponavljam jos jednom ali dva puta za jednu noc je bilo dovoljno da covjek ima toliku snagu da iscrpi svu pozitivnu energiju iz nas svih, dva doktora, dva medicinara, dva pacijenta… Utanjam u san, nastavljam sa molitvom i vjerom, vjera je sve, ono jos malo nade moram sacuvati i ponavljam u sebi “edine sutra ti ides kuci”.
Ujutro odlucujemo konacno da prijavimo sve i nadjemo sefa klinike i kazemo sta se desava, iako su svi dobro s tim upoznati, te ja kazem da zelim da pomognem cimeru i prebacim ga iz ove sobe, ja sam jak ja cu izdrazti ako treba jos noc dvije ili koliko treba, mene ne moze slomiti ja imam vecu podrsku, mislim u sebi! U 5:50h sam vadio krv i nadao sam se dobrim rezultatima, mislim ne tako dobrim, ali dovoljnim da me puste kuci. A da stvar bude jos bolja, nase molitve su uspjesne, brzo je rjeseno da se cimer prebaci u drugu sobu, a cim sam ja “izvisio” znao sam da ce biti nesto dobro, ja sam znao da ce moje pozitivno razmisljanje da pobjedi! Cimer sav sretan, pomazem mu da preseli sve stvari iz sobe u sobu iako nisam spavao vise od 2h ukupno u zadnja 2dana ali zadnje atome snage ulazem da pomognem prvo drugome, poslije cu sebi. Leci cu malo, odmoriti, necu zuriti, a kuci kad dodjem samo zelim da se naspavam, napunim baterije i budem onaj stari. Jak, pozitivan, spreman. Kroz neke stvari na kucnom lijecenju cu jos morati proci, vadjenja krvi, ponovo te injekcije zvane “skakavac” posljedice kemoterapije, malaksalost i ostalo, sa svim time cu morati da se nosim, ali kod kuce, kod kuce je to lakse i sve je mnogo bolje! Iako me je pomalo strah jer ipak i ovdje 24/7 uz medicinski nadzor ja cu se truditi maximalno da se pazim bas kao i prosli put, pametno i zdravog razuma.

Ne znam kako bih ovo sve pregurao i rekao, ali ja danas idem kuci, psiha je pobjedila, zdrav razum je pobjedio! Mislim da cu imati nakon 13dana provedenih u bolnici sada 13dana odmora kod kuce, a prosli put sam bio prinudjen da budem 34dana u bolnici a samo 7dana kod kuce. I tako po drugi put, ja odavde danas izlazim kao pobjednik, ljudi, pobjedili smo jos jedan ciklus, idemo na odmor idemo da se spremamo za treci!

Na kraju da Vam dam savjet, mozda nije moje da drugima govorim ali zelim samo da iznesem svoje misljenje. Sto god mozete uraditi danas, to i uradite, ne budite “stisnuti” ne stidite se, ne zalite, ne stedite na sebi a ni na drugima, ako vam se ukaze prilika iskoristite je, jer mozda vec slijedeci trenutak je nece biti. Zivot se promjeni u sekundi a Vi ne zelite da to shvatite na jednom ovakvom mjestu. Najljepse je kad je covjek sretan, zdrav i moze da ide gdje god pozeli. Za srecu vam nije potreban novac, jer da jeste onda bi vam on pomogao i kupio zdravlje, niko ne bi bio na jednom ovakvom mjestu, a i da budem iskren mozda je ovo mjesto koje te promjeni, nauci te lijepim stvarima i pokaze ti sta znaci zivot, koliko je kratak i koliko treba uzivati u svakoj sekundi. Prosli put sam Vam rekao, zivi se svaki dan a jednom umire, ovaj put cu vam reci da zivite svaku sekundu kao da je posljednja i ne mislite na smrt. Ona ce doci sama od sebe, ali mi to ne znamo kada, do tada nam ostaje samo da se veselimo i uzivamo u blagodatima ovog svijeta, u onome sto je Bog stvorio i sto nam se nudi iz dana u dan, a dosta toga ni Vi ni ja nismo primjetili, ali na ovom mjestu naucis da vidis i sitnice, pa onda malo vise i zivis i uzivas nego drugi. Bas kao i prvi put cu opet da se zahvalim svim ljudima koji su tu za mene i oko mene, jer bez Vas ja ne bih bio ovako jak, nema sanse niti jedan covjek na ovom svijetu da sam od sebe bude jak bez tudje pomoci. Bez Vas ja ne mogu, ne umijem i ne smijem, bez Vas ja ne bih znao sta znaci jaka psiha i sta znaci borba. Vi ste moja armija, vi ste moja podrska, vi ste moja snaga i vi ste moj izvor energije. Ljudi koji mi nalaze lijekove, ljudi koji mi pomazu, ljudi koji ne dozvoljavaju da ja maknem prstom i mislim na bilo sta osim na izlijecenje, ljudi koji zavrsavaju sve za mene a moje je samo da im pokazem da ja to mogu, i da cu ostat jak i predan ovoj borbi, jer ovo je zivotna borba a ne odlazak zubaru. Hvala Vam sto ste tu armijo moja, hvala Vam sto iz dana u dan Vas broj raste, hvala Vam sto ste doprinjeli da portali za mene cuju, da cuje svijet a ne da ostanem sam, kao sto sam to bio do pred kraj prvog ciklusa,
jer bilo me je strah osudjivanja i losih komentara, a sada vidim sta znaci humanost, sada jos vise zelim da sam i ja human, da letim, da pomazem, da bodrim i ja druge, jer zivot je prelijep, iako nekad zna da te slomi i dalje trebas biti sretan jer zivis!
Hvala Vam od Srca armijo moja <3”

Edin u UKC Tuzla

Za pomoć u Edinovom liječenju otvoreni su računi: