Etnopolitika, “muslimanska” kvota i etnoteritorijalizacija
Dejtonski pravno-politički okvir omogućava Schmidtovo djelovanje. On uvijek može ponavljati da je tu da bi zaštitio “Dayton”. Projekt je postavljen tako da je važniji Dayton od Bosne – Bosna je tu radi daytonskog modela! Njega ne interesira tranzicija Bosne u evropsku demokratsku državu jer se još nisu namirili interesi Hrvatske u Bosni!
Zato se Bosna drži u off shore zoni bez pravila koja važe za evropski svijet, kao pusti otok izvan svijeta slobode i demokratije na kojem se mogu izvoditi nehumane i neprimjerene “operacije” nad retardiranim pacijentima koje nikada nigdje ne bi smjeli raditi. Schmidt nikada u Njemačkoj ne bi mogao mijenjati izborna pravila nekoliko minuta nakon izbora da bi osigurao da jedna politička partija ostane vječno u vlasti.
Nakon posljednjih izbora u BiH nastupila je Schmidtova “deblokada” entiteta FBiH. Entitet “rs” nije bio ni dotaknut Schmidtovom kombinatorikom i ciljevima, jer je tamo vlast “stabilna” i nastavlja po starom prijetiti komadanjem Bosne, secesijom, novim barbarstvom.
U entitetu “rs” više ne postoji nikakav bitan uticaj Bošnjaka i Hrvata koji su detaljno ratnim poduhvatima iskorjenjivanja izbrisani u tom dijelu Bosne. Još uvijek zapadne sile trpe Dodika s prljavim prstom u njihovom oku. Šta se desilo s velikom politikom “protiv čega…” koja nikada javno nije pokazala “zašto je”, a tajno pristaje da samo bude supstitut jedne varijante bošnjačke entopolitike (SDA) i izvođač zamisli sh projekta u Bosni.
Bosanske “liberalne” i “socijaldemokratske” političke orijentacije (SDP, NS) su pristale da ih zbiju u “bošnjačku kvotu” vlasti, u “muslimansku reprezentaciju”, u “muslimanski dio vlasti”, ali isto tako i u “muslimanski rezervat” – politički i teritorijalni.
Oni su preuzeli poziciju SDA u etnopolitičkoj križaljci u kojoj je Bosna zaboravljena i time samo nastavljaju dramu etnopolitike koja traje trideset godina. Te političke organizacije su nažalost pretvorene samo u dio “bošnjačke” etnopolitike i ništa drugo ne žele nego da zamijene jednu garnituru (SDA) drugom (NiP, SDP, NS…).
Ako se iskazuje ponos što bošnjačka politička i vojna odbrambeno-oslobodilačka ratna organizacija nije imala nikakav zločinački projekt protiv nebošnjaka (bez obzira na pojedinačne ispade kriminalaca), onda se mora javiti veliko nezadovoljstvo kada se vidi da je “bošnjačka” etnopolitika uhvaćena u mrežu srpsko-hrvatske etnopolitike i reducirana na etničko-religijsko zamajavanje koje ne vidi bosanski interes.
Odbrana i oslobađanje Bosne nije dovedeno do kraja i ostvarenja slobode svih građana – ratom je napravljena paralizirajuća struktura koja se lahko može kontrolirati sa strane, odnosno iz Beograda i Zagreba. Danas Schmidt dovršava i upotpunjava arsenal kontrole Bosne za potrebe Zagreba i HDZ, to jeste antibosanske etnopolitike hrvatstva i tuđmanizma.
Moralna osnova odbrane Bosne ne može biti potisnuta ili skrivena, cijeli svijet zna za herojsku odbranu napadnute države, ali moralnom vrijednošću bosanskog bića ne mogu, i to se više ne smije dozvoliti, raspolagati diletanti koji su pristali da zarad vlastitih pozicija već dvadeset i pet godina potkopavaju državni sistem.
Bošnjačka etnopolitika je od devedesetih godina 20. stoljeća do danas pokazivala nesposobnost i autodestruktivnost, jednostranost i ograničenost, nije bila u stanju da se autorefleksijom oslobodi tog zastranjenja i izađe iz ćorsokaka onoga narodnjačkog.
Jedni se pozivaju na nepogrješivost A. Izetbegovića, a drugi su “zaboravili” da je Hrvatska sudjelovala u UZP. Rascijepljena “bošnjačka” etnopolitika nije u stanju da se oslobodi od matrice vazalstva u koju je gurnuta i da razvije kritičku bosansku društvenu svijest koja bi “bošnjački” um otvorila za bosanski državni identitet i spasila ga pseudoreligijskih licemjera, kvazipolitike i neznalica koji i dalje sanjare o “nekoj teritoriji za muslimane”.
“Open Balkan” in action i naracija o stabilnosti
“Otvoreni Balkan” je operativni model da se napravi velika Srbija i da se pritom “posuši” pitanje Kosova i Bosne u srpskom interesu. Pritom, Srbijanci i njihovi “saveznici” koji rade na principu appeasement pristupa problemskom pitanju Balkana, nisu očekivali da će se pojaviti kosovarski glas (A. Kurti) koji ne pristaje na odricanje od svoje nacije i suvereniteta. Ali, razlika između Kosovara, koji su trpili pakao zločina srbijanskih režima, i Albanaca, čiji je glavni grad Tirana, je očigledana i radi se o sasvim različitim iskustvima srpske politike.
Priču o velikoj Albaniji, kako smatra Nedžmetin Spahiju, šire srbijanski glasovi i propagandno-obavještajni centri u regionu. Albanci i Kosovari nemaju isto iskustvo sa Srbijom i pamte sasvim različite srbijanske modele ponašanja. Kosovari ne žele više biti pod žezlom “srpskih vladara” i njihove “milosti”.
Pokretanjem naracije o “otvorenom Balkanu” Vučićev režim je jednim potezom pokušao završiti poslove u Bosni. Na Kosovu bi Albanija prisilila Kosovare da se odreknu svoje suverenosti i integriteta, nacije Republike Kosovo, a Bosna bi morala pod pritiskom pregovarača i medijatora iz okvira internationala community biti priređena Srbiji i Hrvatskoj kao tehnička zona razgraničenja.
Time je razumljiva uloga i djelovanje brojnih medijatora koji ostvaruju interese nekoga drugog, a ne Bosne i njezinih građana. Stoga je od izuzetne važnosti razvijanje bosanske politike ili čvrstog bosanskog političkog identiteta u kojem se prepoznaje i čuva interes Bosne. njegova osnova je reciprocitet u odnosima.
U Bosni je antibosanski interes Srbije i Hrvatske ostvario koordinaciju s interesom velikih stabilizatora koji modeliraju svijet prema svojim interesima. Građani Bosne i Hercegovine su trenutno pod sjenom velike pripovijesti o stabilnosti u koju su se upetljali srbijanski hegemoni i agresori. Otud se može razumjeti toleriranje divljanja M. Dodika jer on govori da će mirno i bez rata podijeliti Bosnu.
Zato su mu potrebne “vazalske” grupe koje će omogućiti taj proces. Time se razjašnjava ponašanje predstavnika tzv. internacionalne zajednice prema Bosni koji slijede priču o stabilnosti u kojoj se udovoljava opasnim momci, koji galame i prijete novim ratovima, a oni koji su dobri i mirno šute služe za potkusurivanje velikim igračima.
Iz toga je jasno djelovanje Escobara, Pullmera, Eichhorstove, Lajčaka, Schmidta i mnogih drugih koji zastupaju jedan drugačiji interes na Balkanu i pokušavaju pridobiti srbijanski režim za svoje interese.
Udovoljavanje lokalnim terminatorima i ugnjetačima građana, od strane internacionalnih medijatora, EU i Visokog predstavnika Schmidta, odvodi naš region od temeljnih vrijednosti evropskog ideala slobode i ravnopravnosti građana, a na sceni održava upravo one snage koje ruše sve evropske vrijednosti i ne skrivaju putinofiliju. Tako se vidi da smo zarobljeni između dvije strane koje preko nas vode svoje “ratove”.
Time se objašnjava zašto se u Bosni ne primjenjuju konvencije koje su izraz evropskih vrijednosti (ljudska prava i temeljne slobode) i zašto se ne provode presude Evropskog suda za ljudska prava kojima bi se mnogi teroristički primitivci isključili iz igre i otjerati s političke scene. Ti divlji zastrašivači građana služe interesima američkih, evropskih i ruskih politika na ovome prostoru i samo se prilagođavaju. Čak i kada im građani ne daju glasove na izborima oni ih “namaknu preko noći” i pobjeđuju s natrpanim izbornim kutijama.
Bosanski glas u ovome licemjerno-ciničkom haosu mora biti jasan i glasan. Ne smije se dozvoliti Srbiji i Hrvatskoj da trguju s bosanskim teritorijama i podvaljuju bolesnu priču o “ugroženom” srpstvu i hrvatstvu u Bosni i Hercegovini. Paklena priča o ugroženosti Srba i Hrvata u Bosni je pretekst upada vojske iz Srbije i Hrvatske u Bosnu da “zaštiti ugrožene grupe”. Tokom agresije na Bosnu, tzv. IC koncentrirala se na “smirivanje” razjarenih Miloševićevih srpskih vojnih jedinica u Hrvatskoj i Bosni. Tako IC funkcionira širom svijeta – smiruje barbare.
