Položili smo cvijeće, ali i žuljeve priče
U Modranu kod Dervente danas je najavljena smotra “bojovnika” HVO. Ratni veterani 103. brigade dolaze odati počast svojim poginulim saborcima. Ovaj događaj, koji se odvija 21. marta, postao je povod za nove rasprave o istoriji, identitetu i bolnim pitanjima ratnog naslijeđa.
Ratni veterani i sjećanja
Dinko Čutura, nekadašnji član organizacionog odbora obilježavanja, ističe kako ceremonija nije militarističkog karaktera. “Nikad nikakvog postrojavanja nije bilo. Dođe se na groblje, položi cvijeće, vijenci, misa, a onda ručak i to je to”, objašnjava Čutura. Ova jednostavna tradicija, međutim, otvara mnoga pitanja o simbolima i njihovim značenjima.
Dvostruka perspektiva
No, dok jedni odaju počast, tu su i bivši vojnici VRS-a koji su najavili da će „spriječiti“ obilježavanje ako policija to ne učini. Smatraju da se time zapravo negira stradanje Srba u Derventi. Kao što je Pero Đurić, političar na mjestu događaja, rekao: “Svaka žrtva zaslužuje da se pamti, bez obzira na kojoj strani se nalazila.”
Ono što se ne može zaboraviti
Na ovom mjestu, gdje se ruše granice između sjećanja i stvarnosti, i gdje povijest postaje predmet rasprave, dolazi do konflikata između različitih narativa. U pravu Čuture, neki od simbola, poput bijelog polja na šahovnici, nose povijesna značenja koja se ne mogu racionalizirati u svakodnevnom životu. Tako se otvara prostor za pitanja: Kako se sjećati u vremenu podjela?
Prijeteće sjene prošlosti
S obzirom na tenzije, situacija dolazi do vrhunca. Bivši vojnici VRS-a, koji su uspostavili svoju prisutnost na mjestu događaja, su spremni da reaguju ukoliko dođe do provokacija. “Ne možemo dopustiti da se negira naš doprinos”, kazuju oni. U tom kontekstu, važno je razumjeti da obilježavanje ne smije biti sredstvo provociranja ili izazivanja nesigurnosti.
Danas, sutra, i uvijek
Ova smotra, iako naizgled jednostavna, otvara mnoštvo pitanja koja se tiču identiteta, sjećanja i pomirenja. U ovom okruženju, važno je ne zaboraviti prošlost, ali i raditi na boljoj budućnosti u kojoj se svi mogu osjećati sigurno i zbrinuto. Na kraju, sjećanje na sve stradale treba biti okosnica svake priče o ovom dijelu svijeta.
