Šta zapravo znači ADHD?
ADHD, ili poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje, nosi sa sobom mnoštvo predrasuda i zabluda. Mnogi ga doživljavaju kao šalu ili kao uvredu kada pričaju o nečijem nepažljivom ponašanju. No, istina je mnogo složenija. Ovo stanje zahtijeva dublje razumijevanje kako bismo uvidjeli kako utječe na živote pojedinaca, i djece i odraslih. Ukoliko ste se ikada pitali šta znači ADHD, hajde da istražimo pet najčešćih zabluda koje se vezuju za ovaj poremećaj.
Nije sve u nedostatku pažnje!
Jedna od najrasprostranjenijih zabluda jeste da ADHD znači potpunu nesposobnost koncentracije. Iako naziv “deficit pažnje” sugerira to, realnost je drugačija. Ljudi sa ADHD-om često mogu zadržati pažnju na stvarima koje ih zaista interesiraju, poput video igara ili kreativnih aktivnosti. Problem nije u tome da ne mogu obratiti pažnju, već da im je teško usmjeriti je na stvari koje im nisu toliko stimulativne. Kako to izgledaju u praksi? Zamislite dijete koje može memorisati sve činjenice o dinosaurima, ali zaboravi da preda domaći zadatak.
Više od fizičke hiperaktivnosti
Prečesto se misli da je ADHD sinonim za stalnu pokretljivost. Dok neki ljudi istovremeno osjećaju potrebu za kretanjem, mnogi ne pokazuju nikakvu fizičku hiperaktivnost. Ovi pojedinci mogu izgledati mirno, dok se u njihovoj glavi odvija pravi zamah misli i distrakcija. Zbog toga, osoba sa ADHD-om koja ne pokazuje očite znakove hiperaktivnosti često ostaje neprimijećena, što dodatno otežava njen svakodnevni život.
ADHD nije samo “dječji problem”
Mnogi vjeruju da ADHD s vremenom nestaje kako čovjek odrasta. Iako se simptomi mogu mijenjati, stanje ne nestaje samo od sebe. Dok se kod djece simptomi hiperaktivnosti mogu smanjiti, mnogi odrasli i dalje se suočavaju sa osjećajem nemira i teškoćama u organizaciji i fokusiranju. Statistika pokazuje da samo jedna trećina djece sa ADHD-om biva bez simptoma kao odrasli. Većina ih i dalje nosi teret ovog poremećaja kroz svoj život.
Zašto su djevojčice često propuštene?
Određene predrasude se također povezuju s polom. Dok su dječaci češće dijagnosticirani, djevojčice su često neprimijećene. One mogu pokazivati druge oblike ADHD-a, poput emocionalne disregulacije, što može otežati prepoznavanje njihovih potreba. Često izgledaju mirno, ali se bore sa unutrašnjim izazovima, pa je važno uočiti i njihove simptome.
Roditeljstvo nije krivac
Još jedna uobičajena zabluda je da loše roditeljstvo uzrokuje ADHD. No, istraživanja pokazuju da ovo stanje nije direktno povezano sa načinom vaspitanja. Naravno, roditeljski stilovi mogu utjecati na to kako djeca nose svoj poremećaj, ali sami ne mogu uzrokovati ADHD. Važno je razumjeti kako se roditelji mogu informirati o strategijama koje pomažu djeci da se više usmjere na svoje zadatke, bez prebacivanja krivice na sebe.
Završna misao
S obzirom na sve ove zablude, ključno je da nastavimo educirati sebe i društvo o ADHD-u. Razumijevanje ovog poremećaja može značajno promijeniti način na koji tretiramo i podržavamo osobe koje se s njim suočavaju, bilo da se radi o djeci ili odraslima. Uključivanje više informacija i empatije može pomoći da svi zajedno stvorimo inkluzivnije okruženje.
