Ljudi koji često putuju avionom su već doživjeli iznenadna treskanja aviona koja se javljaju kada dospiju u turbulenciju. Turbulencija je klasificirana u pet kategorija: turbulencija u tragu, konvektivna turbulencija, mehanička turbulencija, turbulencija u planinskim talasima i visinska turbulencija.
Većina turbulencija se javlja u oblacima sa uzlaznim i silaznim strujama zraka. Ove turbulencije su uglavnom srednje jakosti, ali u većim oblacima, kao što su kumulonimbus oblaci, mogu biti jače sa ozbiljnijim posljedicama. Međutim, postoji i “čista” turbulencija koja se javlja oko “mlaznog toka” na visini od 12.000 do 18.000 metara. Ova vrsta turbulencije je teško uočljiva jer je bez oblaka, ali može biti izuzetno nepredvidljiva i teško ju je izbjeći.
Studija koja je analizirala podatke posljednjih 45 godina je otkrila da turbulencije u čistom zraku sve više rastu, a za to su odgovorne klimatske promjene. Povećana emisija ugljen-dioksida dovodi do porasta toplih zraka koji se dižu u mlazni tok i stvaraju turbulencije u čistom zraku. Klimatske promjene utječu na učestalost zračnih turbulencija zbog nestabilnosti u zraku.
Iako se predviđa da će intenzitet turbulencija porasti do 2080. godine, stručnjaci ističu da turbulencije same po sebi ne mogu srušiti komercijalni avion. Avioni su dizajnirani da podnesu turbulencije, ali mogu izazvati povrede putnika i oštećenja aviona. Piloti se oslanjaju na meteorološke podatke prije leta kako bi planirali rute i izbjegli izolirane grmljavine. Međutim, izbjegavanje “čiste” turbulencije je izazovnije.
Savjeti za putnike su da ostanu vezani i da ne vadu teže predmete iz prtljaga. Piloti su obučeni za reagiranje na turbulencije i nastoje umanjiti njihov utjecaj usporavanjem ili izbjegavanjem turbulentnih područja. Klimatske promjene su neizbježne, ali putnici se mogu osloniti na stručnost pilota i smjernice za sigurnost prilikom letenja.
