Danas se prisjećamo tragičnog događaja koji se desio prije 29 godina u Višegradu, kada su ratni zločinci na čelu s Milanom Lukićem izvršili stravičan masovni zločin. Preko 60 bošnjačkih civila je zivo spaljeno u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu. Među žrtvama bio je i tek rođena beba, koja nije ni imala priliku dobiti ime. Ovim zločinom su preživjele samo osam osoba, od kojih su dvije kasnije preminule. Dvije sedmice kasnije se dogodio sličan scenario kada je zapaljeno još sedamdeset bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića u naselju Bikavac.
Ovi masovni zločini su samo vrh ledenog brijega, jer su se spaljivanja civila dešavala na još desetak drugih lokacija. Za ove monstruozne zločine, Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, Sredoja Lukića na dvadeset i sedam godina, te Mitra Vasiljevića na petnaest godina zatvora. Lokalni sudovi u Bosni i Hercegovini su također osudili druge ratne zločince koji su bili učesnici ovih zločina.
Višegrad je postao poznat kao grad ženoubica i djecoubica, zbog užasnih zločina koje su počinili pripadnici vojnih formacija tzv. “VRS”. Umjesto suočavanja sa ratnom prošlošću, lokalna zajednica u Višegradu bira kreiranje lažnih narativa i veličanje ratnih zločinaca. To se može vidjeti i kroz primjere kao što je doček Mitra Vasiljevića, koji je pušten na slobodu nakon odsluženja dvije trećine zatvorske kazne, ili orkestrirana kampanja SDS-a protiv spomenika ubijenim Bošnjacima na mezarju Stražište.
Višegrad, koji se promoviše kao turistički potencijal, zapravo prikriva istinu o zločinima i njihovim posljedicama. Mnogi osumnjičeni za ratne zločine su pobjegli u Srbiju, izbjegavajući suđenje i odgovornost za svoje strahote.
Na današnji dan se sjećamo žrtava ovog stravičnog masovnog zločina u Višegradu i postavljamo pitanje – kada će istina i pravda prevladati nad prikrivanjem zločina i veličanjem zločinaca?
