Pripadnici dinastije Bonaparte odrastali su slušajući priče o svom pretku, velikom vojskovođi koji je pokorio cijelu Evropu i vratio Francuskoj ugled velike i moćne sile. Zato nije ni čudo što su imali želju da se dokažu svojoj porodici i cijelom svome narodu kao vješti i hrabri vojnici.
Napoleon IV. odrastao je u Engleskoj u drugoj polovini 19. stoljeća te je također htio steći slavu i vojničku čast, no njegova je priča okončana već tokom mladosti kada je poginuo u ratu u Africi. Ubijen je 1. juna1879., a njegova smrt označila je siguran kraj povratka bonapartista na vlast.
Dinastija Bonaparte počinje, naravno, s carem Napoleonom Bonaparteom, koji je ratovao i vladao do 1815. godine. Njegov sin Napoleon II. imao je kratak život i bio krhkog zdravlja te je umro u 21. godini u Austriji.
Dinastija Bonaparte ponovno je oživjela tokom revolucija 1848., kada su Francuzi izabrali Napoleonovog nećaka na vlast, koji ubrzo postaje car Napoleon III. Njegova vladavina okončana je 1871. godine kada je izgubio Francusko-pruski rat.
Napoleon IV. je kao 15-godišnjak bio pratnja u francuskoj vojsci koja je krenula na Prusku, no kada je francuski car shvatio da je rat izgubljen, svog sina i porodicu poslao je u Belgiju, odakle su pobjegli u Englesku kako ne bi pali u ruke Nijemaca.
Mladog su Napoleona u Engleskoj proglasili Napoleonom IV. kada je imao samo 18 godina i nadali su se da će jednoga dana i on vladati Francuskom. Slično je razmišljao i sam Napoleon, koji je pohađao vojnu akademiju i bio vrlo uspješan, pogotovo u jahanju. Na njegov 18. rođendan došla ga je pozdraviti velika masa uzvikujući: “Živio Napoleon IV., živio naš car!”
1879. Ujedinjeno Kraljevstvo ušlo je u sukob s plemenom Zulu te je započeo rat u Južnoafričkoj Republici. Napoleon je u tom ratu vidio priliku da se dokaže, baš kao što se dokazao i njegov predak kad je napao Austriju kod Genove i potukao protivničku vojsku kod Austerlitza. Njegova vojna titula omogućila mu je da se lako uključi u rat iako su se toj ideji protivili svi bonapartisti smatrajući da je to preopasno za njega.
23-godišnjeg Napoleona to nije diralo. Znao je da će ponekad morati riskirati ako jednog dana planira biti car svih Francuza jer veliki vojskovođe i veliki carevi preuzimaju rizik. Nakon što je uplovio u južnoafričku luku, jedva je čekao vidjeti bojište i dokazati se kao vojnik.
Njegova grupa dobila je izvidničku misiju na prostoru koji se smatrao relativno sigurnim. 1. juna ujutro krenuli su i ranije nego što je bilo dogovoreno, navodno zbog prinčevog nestrpljenja i želje za akcijom. Kasnije tog dana četrdesetak vojnika plemena Zulu napalo je Napoleona i njegovu grupu iz zasjede.
Princ je pokušao pobjeći na konju, no konj je u panici počeo juriti prije nego što ga je Napoleon zajahao. Pao je s konja i dočepali su ga se protivnici koji su ga izboli nožem.
Njegova smrt ispunila je naslovnice gotovo svih evropskih novina. Mnogi su špekulirali da je smrt namještena i da je u to umiješana sama kraljica Viktorija, a bonapartisti su bili u šoku.
Ostali su bez ključne figure preko koje bi ponovno uspostavili vlast u Francuskoj. Pokopan je u Engleskoj u crkvi sv. Mihaela, pored svojih roditelja i zajedno sa svim snovima o ponovnoj uspostavi bonapartističke države.
