Jedna od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu je priča o Admiri Ismić i Bošku Brkiću, poznatim kao sarajevski Romeo i Julija. Ova mlada ljubavna priča je završila tragično kada su njih dvoje ubijeni 18. maja 1993. godine dok su pokušavali pobjeći iz ratnog Sarajeva. Njihova priča je toliko dirnula svijet da je o njima snimljen i dokumentarni film 1994. godine, koji je prikazao detalje o njihovoj ljubavi od prvog poljupca do tragičnog kraja.
Admira i Boško su bili potpuno različiti. Admira je bila hrabra i divlja djevojka koja je voljela motore i znala je popravljati automobile. Sa druge strane, Boško je bio tiši i mirniji mladić, uvijek nasmijan i volio se šaliti na račun drugih na fin način. Ipak, njihove razlike nisu bile prepreka njihovoj ljubavi.
Boškovi roditelji su bili Srbi koji su se doselili u Sarajevo 70-ih godina prošlog vijeka. Međutim, njegova majka Rada nije odgajala svoje sinove s nacionalnim podjelama. Nikada im nije govorila da su neko drugačije nacionalnosti, već je gledala na Admira kao djevojku koju je Boško volio i koju je i sama voljela.
Čak i Admirina i Boškova porodica su podržavali njihovu vezu. Admirin otac je rekao da je od prvog dana znao da je Boško dobar momak i da ga je zavolio. Admirina mlađa sestra je govorila kako za nju Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikada nije imala.
Međutim, ratne okolnosti su polako uništavale njihovu ljubavnu priču. Ratna mržnja i nacionalizam su se počeli širiti, a Boško je odlučio ostati u Sarajevu kako ne bi morao ići u vojsku. Njihova ljubav i hrabrost su ih doveli u opasnost, ali su ipak odlučili pobjeći zajedno.
Nažalost, njihov bijeg se završio tragično. Dok su pokušavali preći granicu, Boško je ubijen na licu mjesta, a Admira je ranjena i umrla nedugo nakon toga. Njihova tijela su ostavljena zajedno osam dana, dok su dvije strane raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno se optuživale za njihovu smrt.
Na kraju, srpska policija je preuzela tijela i ona su zavedena kao brojevi. Boško i Admira su sahranjeni na vojnom groblju u Lukavici, ali nakon rata, njihovi roditelji su ih ponovno sahranili zajedno u Sarajevu.
Priča o Admiri i Bošku ostaje kao podsjetnik na tragediju rata i koliko su nevini životi izgubljeni zbog besmislenog nasilja. Njihova ljubav je bila jača od mržnje koja je okruživala njihov svijet. Oni su postali simbol hrabrosti i snage u suočavanju sa ratnim strahotama.
