Naime, na samom vrhu ove planine nalazi se zipline dužine 2.831 metara, što je za usporedbu dužina 28 nogometnih igrališta.
Kada je krenuo s prijeteljom Zlatkom na ovu avanturu, kaže kako sve nije išlo onako kako je bilo prvobitno planirano. Nakon dugog noćnog leta avionom Fly Emiratesa iz Šangaja konačno su sletjeli u Dubai. Na aerodromu, najprije su planirali iznajmiti auto te u dvodnevnoj avanturi po Emiratima autom posjetiti Dubai i planinu Jebel Jais. Međutim, ubrzo su shvatili da se rent-a-car ne može iznajmiti bez kreditne kartice, a pošto je nisu imali to im je poprilično zakompliciralo misiju.
“Istraživanje Dubaija nije bio problem pošto postoji metro koji povezuje aerodrom s našim hotelom te svim bitnim turističkim odredištima. Prvi dan u Emiratima smo uspješno iskoristili u turističkom razgledavanju grada, no drugi dan nam je predstavljao problem. Veliki dio večeri potrošili smo razmatrajući načine kako doći do 160 kilometara udaljene planine kako nam ne bi propale unaprijed preko interneta kupljene karte. Jedna karta s popustom od 50 posto je iznosila otprilike 160 KM. Na kraju dana smo zaključili da je jedina realna opcija kako doći do planine zapravo vožnja taksijem”, priča nam Šimunić.
Ujutro su probali dogovoriti fiksnu cijenu s taksistom, ali pošto je bila riječ o državnom taksiju, u obzir nije dolazilo ništa drugo osim taksimetra. Pošto nisu imali izbora, prihvatili su neizvjesnost troškova prijevoza i krenuli prema planini. Nakon skoro dva sata vožnje autoputom te penjanja uz mnogobrojne zavoje, stigli su do vrha Jebel Jais.
“Tamo nas je preuzelo organizirano, stručno i ljubazno osoblje zaduženo za zipline. Nakon što smo odjenuli sigurnosnu opremu, kombijem smo prevezeni do platforme gdje smo dobili informacije o potencijalnim poteškoćama, kako se ponašati, koja je brzina i sl. Na početnoj točki ziplinea postavili su nas u položaj licem prema dolje, što čini da se osjećate kao ptica u zraku. Tako pričvršćeni, viseći, čekali smo na spust barem pet minuta sa zastrašujućim pogledom u provaliju. Ispred mene je jedna žena zbog straha odustala. To nije ni čudno, jer i mi kada smo prvo zagledali zipline, odnosno provaliju ispod njega, osjetili smo veliki strah”, dodaje on.
Ističe kako sve zajedno djeluje jako impresivno no ujedno i zastrašujuće, ali govore da odustajanje od spusta nije dolazilo u obzir. Govori kada su se već toliko namučili da dođu do tamo, a i s obzirom na činjenicu da ih je taksist čekao s upaljenim taksimetrom, odlučili su blokirati strah i prepustiti se adrenalinu.
“I dok sam čekao spust moram priznati da mi je bilo teško disati, te sam, kako bih se opustio, pričao sam sa sobom. No, kada je spuštanje krenulo, shvatio sam da je to jedna od najboljih avantura u koju sam se upustio, osjećaj je bio izvanredan. Osjećaj je doslovno kao da letite, podloga se svakim trenom sve više udaljava i udaljava. Svakim metrom je provalija bila sve dublja. Kada sam preletio iznad parkirališta, automobili su mi se činili kao igračke, a ljudi kao mravi. Toliko sam uživao u pogledu na impresivnu planinu da nisam htio da taj adrenalin prestane. Zaista sam uživao u svakoj sekundi. Kada je spust završio, opet sam se našao u ‘zraku’. Naime, sletio sam na platformu koja ‘lebdi’. Nakon toga slijedi novi spust, kraći, koji vodi do drugog dijela planine. Sveukupno, spust traje otprilike dvije minute, brzina letenja odnosno kretanja između 120 -170 kilometara na sat i to na visini od 1.823 metra. Tada bhi najradije ponovio spust”, govori Šimunić.
Kada je stigao na čvrstu podlogu, naglašava kako se emocije jednostavno nisu mogle tako lako slegnuti. Osjećao je veliki ponos, govori on, jer je imao priliku doživjeti nešto ovako.
“Iako sam već jednom bio u Dubaiju, ovo je ipak bilo jedno sasvim novo, nadopunjeno iskustvo. Vožnja ziplineom nešto je što nikada neću zaboraviti u životu. Nakon spusta smo najradije htjeli ponoviti spust, ali morali smo se vratiti u realnost, jer ipak taksimetar i dalje radi. Nakon skidanja opreme brzo smo se uputili prema parkiralištu kako bi se vratili u Dubai. Naposlijetku, cijena taksija, vožnje od okvirno 320 kilometara te dva sata čekanja koštala nas je 320 KM, što zapravo iznosi 160 KM po osobi”, zaključuje on u razgovoru za Klix.ba.