POSLEDNJI SLUČAJ KOJI JE UJEDINIO JUGOSLAVIJU ZAVRŠIO NA FILMU Sestre Šima i Draženka preživjele sedam dana na minus 27, amputirali su im noge, i danas su USPJEŠNE ŽENE
Sestre Šima (18) i Draženka Čuljak (17) iz Bogodola kod Širokog Brijega preživjele su pad u 10 metara duboku provaliju u kojoj su provele sedam dana na temperaturama koje su padale do -27 stepeni Celzijusovih. Bile su inspiracija svima širom bivše Jugoslavije, zbog gangrene, ostale su bez nogu do koljena, i po motivima njihove nevjerovatne priče snimljen je film.
Bez hrane, bespomoćne i po velikoj hladnoći u jami su provele punih sedam dana i osam noći. Od smrti kojoj su gledale u oči spasili su ih lovci iz obližnjeg sela Drago, Rade i Krešo Ćavar. Kasnije su i Draženki i Šimi amputirane noge u Beogradu, ali su zahvaljujući medicinskim pomagalima i velikom entuzijazmu danas uspješne supruge i majke.
Žive u Kanadi, a na mjesto koje im je promjenilo život kasnije su došle samo jednom u pratnji svojih spasilaca.
Hrabre sestre kažu da su dok su gledale film reditelja Zdenka Jurilja, iznova proživjele svoje najteže životne trenutke.
– Bile smo gladne, i u bolovima… Ali, šta da radiš? Nakon nekog vremena to prestaneš da osjećaš – prisetila se mlađa Draženka.
A kako je sve počelo?
Nevjerovatna priča srednjoškolki počela je 6. januara 1985. godine. Snijeg je zatrpao brda oko Mostara, a temperatura je pala daleko ispod nule. Sestre su se oko 14 sati zaputile iz Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale autobusom da odu u Mostar gdje im je radila majka Radica.
Trebalo je da joj pomognu oko farbanja školskih prozora i čišćenja hodnika za vrijeme zimskih praznika. Njihov otac Marko ostao je u rodnom selu bez telefona i struje. Budući da autobusa nikako nije bilo, odlučile su da krenu pješke. Hodajući po snježnoj mećavi upale su u provaliju duboku oko deset metara.
Pokušale su na razne načine da se izbave i krenu dalje, ali nije išlo. Snijeg i led činili su svoje, u dubini provalije nije bilo slamke spasa. Otac je mislio da su kod majke u Mostaru, majka je mislila da niko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. Telefona nije bilo, veze nisu bile kao danas.
Uvukle su se u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, na kojem nije bilo snijega. Legle su, Dražena je glavu stavila na Šimina koljena i obratno, a jakne koje su nosile iskoristile su da pokriju glave. Tako su zaspale prve noći.
– Onako mokre, preumorne i razočarane što ne možemo izaći, pomišljale smo na najgore. Nismo smjele zaspati u snijegu, znajući da i to može biti kobno, pa smo se uvukle u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega.
Legle smo popreko, ja sam glavu stavila na Šimina koljena i obratno, a teksas jakne koje smo nosile, iskoristile smo da pokrijemo glave i zaspale smo. Nismo vjerovale da ćemo žive dočekati jutro, a ta noć nam je nekako od svih najbrže prošla – ispričala je Draženka Čuljak.
U džepu žvake, a oko njih led i snijeg
Temperatura je tih noći padala i do 27 stepeni ispod nule. Ubrzo su shvatile da moraju što duže ostati budne kako bi imale ikakve šanse za preživljavanje. Molitvom i razgovorom držale su jedna drugu budnom. Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma i snijeg. U jami je bilo oko minus 27 stepeni Celzijusa.
Njihova želja za životom bila je ogromna, a i mislile su da bi njihova majka umrla od tuge za njima. U trenucima očajanja brinulo ih je zašto ih niko ne traži. Njihove iscrpljene povike u pomoć nakon nekoliko dana čule su žene iz okolnih kuća, koje su se, međutim, zbog straha i sujeverja, pravile da ništa nisu čule.
– Vjerovale smo i da nas lovci mogu pronaći. Blizu je drugo selo, mi smo dozivale, ali, nažalost, niko nije čuo zapomaganja. Dolazilo je tih dana i do kriznih momenata, osjećale smo da nas niko ne voli ili da nikom nismo važne. Znala sam da su komšije po cijelu noć znali tražiti izgubljenu kravu, dok smo mi bile tako blizu i istovremeno tako daleko. Nismo ni trenutka mislile na smrt, nikad nismo gubile nadu. Cijelo vrijeme smo mislile da će neko doći i spasiti nas. Ta nas je nada održala – ispričala je Draženka.
“Kad bi jedna bila dole, druga bi bila gore”
– Hrabrile smo jedna drugu. “Hajde da sad pjevamo, hajde da se molimo…, nemoj sada biti tužna”. Nikada nismo bile u isto vrijeme psihički loše. Kad bi jedna bila dole, druga bi bila gore. Razmišljale smo da smo mlade, ništa nismo vidjele od života. Bilo je nemoguće da umremo -govorila je mlađa sestra.
Na izmaku snaga su se molile, a onda je Draženka čula lavež pasa. Ni sama nije bila sigurna da li je to stvarnost ili halucinacija. Posljednjim atomima snage uspjela je povikati “upomoć”. Spas je bio tako blizu.
Drago, Krešo i Rade Ćavar 13. januara su krenuli u lov. Kad su se primakli jami, začuli su nešto iz rupe. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli.
Mrak se spuštao i lovci su otišli do prvih kuća i tamo ispričali što su čuli. Kad su to potvrdile i žene, sa jednom od su se vratili na mjesto nesreće i opet čuli tiho zapomaganje.
– Kasnije smo doznale da su u selu pričali o onom što su čuli. Jedna od žena kazala je da je i ona čula dozivanja, ali da je mislila da je riječ o dječjoj graji – dodaje Draženka.
“Ljekari rekli mami da nam nema spasa”
Prvi se u jamu spustio Drago i vidio dva promrzla, gotovo beživotna ženska tjela. Izvukli su jednu pa drugu iz jame pa ih iz Širokog Brijega hitno prevezli u bolnicu u Mostaru. Da sve bude još nevjerovatnije, roditelji nisu znali za dramu svojih ćerki. Kako tada nisu imali telefon, njihov otac je mislio da su kod majke u Mostaru, a ona je mislila da nisu ni krenule prema njoj zbog velikog snijega.
Sestre su malo kasnije završile u jednoj od kuća u obližnjem selu. Tamo su dobile pomoć, odjeću, hranu i tople napitke.
– Odvezli su nas do Doma zdravlja u Širokom Brijegu, odakle smo odmah prebačene u bolnicu u Mostaru. Tamo je sva uplakana došla mama, koju je uz pomoć policije pronašao Drago Ćavar. Ljekari u Mostaru kazali su joj da nam nema spasa. Roditelji se nisu mirili s tim. Svojim vezama došli su do Isidora Pape i već nakon dva dana prebačene smo u Beograd. Posjećivali su nas tih dana novinari, kojima je sve izgledalo nestvarno. Neki nisu mogli vjerovati da smo preživjele sedam dana u snijegu bez hrane – prisjeća se Draženka.
U početku se činilo da hrabrim sestrama nema spasa, dobile su gangrenu od promrzlina, i u Beogradu su odlučili da im obejma amputiraju noge. To ih je spaslo, i danas su žive i sretne. I opet inspiracija. Na drugi način.
Zaljubile su u bolnici
Tokom liječenja u Beogradu upoznale su ljubavi svog života. Mile je dolazio majci u posjetu, sreo je Šimu, i dogodila se ljubav na prvi pogled, a Draženka je upoznala Gojka koji je imao tešku saobraćajnu nesreću nakon koje su i njemu amputirane obje noge.
Šima se 1990. godine preselila u Kanadu, a tri godine kasnije i Draženka. Danas su uspješne poslovne žene. Šima radi kao računovođa i profesionalni je ronilac, a Draženka je završila informatiku i radi u vrlo uglednoj kompanija te istovremeno predaje u školi.
Šima se dugo zadržala u šok sobi tokom liječenja u Beogradu, a kasnije su i jednoj i drugoj amputirane noge uz saglasnost roditelja. Oporavak je trajao oko devet mjeseci. Sestre su se na kraju s protezama vratile u Mostar. Nastavile su školovanje, sugrađani su bili solidarni i pomogli izgradnju kuće u naselju Rudnik. One su nakon izvjesnog vremena završile u dalekoj Kanadi.
Draženka poznata sportistkinja
Šima se udala i s mužem otputovala u daleku zemlju još 1990, a Draženka tri godine poslije, bježeći od rata u Mostaru.
– Naš slučaj je posljednji koji je ujedinio Jugoslaviju. Kasnije su nažalost počele nesuglasice, otcjepljenja, mržnja i ratovi, s gorčinom – govori Draženka.
Draženka redovno ide u teretanu, na treninge krosfita, rekreativno se bavi nordijskim skijanjem, profesionalno trenira veslanje te je 2013. na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade.
Obje sestre uživaju u ronjenju, plešu, a Šima je zaljubljena u vožnju motociklom. O njihovom životu s protezama prilog je snimila i kanadska televizija.
– Život je ono što sam napraviš, ne ono što ti se dogodi. Neizmjerno sam zahvalna što su nas lovci spasli i što smo dobile priliku da živimo život i što se on nije prekinuo s tih 16 godina – dodaje Draženka.
Njihova nesreća im je, kažu, pokazala da je život kratak i naučile su da ga još više cijene. Dobile su drugi pogled na sve.
Pročitajte zanimljivosti: Posljednjeg dana života Eva Braun i Hitler su bili sretni!
