U današnjoj Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija očekuje se usvajanje rezolucije koja će službeno priznati genocid koji se desio u Srebrenici. Ova rezolucija ima ogroman značaj jer će obelodaniti svijetu istinu o jednom od najvećih zločina u novijoj historiji.
Dok su mnogi imali dileme o tome šta se tačno desilo u Srebrenici, ova rezolucija će eliminisati bilo kakvu sumnju. Cjelokupni svjetski auditorijum će biti upoznat sa strahotama koje su se dogodile. Također, ovaj čin će onemogućiti ikome da pruži opravdanje za neznanje o ovom zločinu.
Iako postoje oni koji tvrde da se radi o zločinu, ali ne i o genocidu, uništavanje jednog dijela naroda jasno se može definisati kao genocid, što je školski primjer istog.
U međuvremenu, politika Andreja Plenkovića prema Bosni i Hercegovini sve više se fokusira na podršku bosanskohercegovačkom HDZ-u predvođenom Draganom Čovićem, posebno u insistiranju na etničkom predstavljanju u institucijama. Ovakva orijentacija je pogrešna. Premijer i predsjednik se uvijek trebaju fokusirati na institucije Bosne i Hercegovine.
Umjesto toga, Plenković i Čović se onostranjuju samo na određene dijelove Hrvata u Bosni i Hercegovini, što nije u interesu države. Kako bi se uspostavili dobri i usklađeni odnosi sa BiH, važno je da lideri fokusiraju na državne institucije.
Kada je riječ o političkim razlikama između Plenkovića i Čovića u pogledu ciljeva hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, važno je naglasiti da su njihove nijanse manje bitne. Činjenica da Čović održava dobre odnose s predsjednikom Republike Srpske pokazuje da njihova politika ne služi interesima BiH u cjelini. Podrška Čoviću znači podršku i predsjedniku Republike Srpske, što upućuje na istu politiku.
Nije teško shvatiti da Plenković i Čović predstavljaju prijetnju za jedinstvo Bosne i Hercegovine, jer umjesto da je grade, oni je razaraju.
