Kako je sve počelo
Amerika 1960-ih bila je vrijeme velikih strahova, a jedan od najvećih bio je strah od nuklearne katastrofe. Nobelovac William Libby imao je svoj plan: doći do svog podzemnog skloništa i pokušati zaspati tokom apokalipse. No, nije bio sam. Čitava nacija bila je u stanju ludila, razmišljajući o tome kako se zaštititi od mogućeg nuklearnog napada. Izgleda da su Amerikanci povjerovali da mogu čekati oblake radioaktivnog otpada da se smire. Kupovina, iznajmljivanje ili izgradnja skloništa postali su hit – bilo je to porodično utočište, nada u izbor između života i smrti.
Krovna politika ili krovno ludilo?
Vlada je izdala brošure, zvaničnici su se upuštali u racionalne razgovore, a reklame su sugerisale jednostavne puteve do skloništa. No, stvarnost buriranja pod zemljom sa lijekovima, kantom i konzervama povrća, dok su oko vas bili rođaci, bila je za mnoge zastrašujuća. Libby je iznio ideju da bi možda bilo bolje ostati nepomičan i nesvjestan iste.
Civilna odbrana ili građanska nesigurnost?
Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države su uživale u trenutku mira, no ubrzo su došle vijesti o Sovjetima, koji su također imali nuklearno oružje. Tenzije su rasle tokom 1950-ih, a ljudi su morali zamisliti najgore. U tom kontekstu, predsjednici Truman i Eisenhower podržali su federalnu civilnu odbranu, ohrabrujući lokalne vlade da razvijaju privatne programe. To je dovelo do popularnosti taktike „duck and cover“ koja je također postala dio školskog kurikuluma. Na kraju, privatna skloništa postala su dio razgovora o Hladnom ratu, ali bez ozbiljnijeg pristupa.
Šta znači imati sklonište?
Definicija skloništa razlikuje se od bombnog skloništa, koje bi trebalo izdržati eksploziju, a sklonište za pad aviona nije trebalo izdržati udar. Mnogi su se odlučili za brza rješenja, pravljenja skloništa od polietilena ili drugih materijala, no u procesu gradnje pojavljivale su se mnoge teškoće i pravne prepreke. Pored toga, stvarno je pitanje bilo da li su skloništa bila neophodna:
Statistika je govorila: 93 posto Amerikanaca nije planiralo graditi ili kupovati sklonište. Čak i u gradu poput Atlante, postojalo je samo nekoliko skloništa koja su mogla da prime ljude.
Moralno pitanje susjedstva
Kako je izgledala situacija sa susjedima koji nisu imali sklonište? Je li bilo moralno da pustite svoje susjede u sklonište ili ih isključiti? Pojavljivali su se sukobi u razmišljanjima, koje su mnogi odlučili prikriti. U nekim slučajevima, opremanje skloništa nije uključivalo samo hranu, već i municiju, a mnogi su bili spremni da brane svoje „stanište“ po svaku cijenu.
Ne želeći se suočiti sa realnošću
Nakon što je došlo do pada skloništa u popularnosti, osjećaj je bio da možda svi ti planovi nisu imali smisla. Ako su Sovjeti napali, šta bi ih spriječilo da upravo napadnu kada se ljudi vrate iz svojih skloništa? U konačnici, kao što je jedan od vojnika rekao: „Ako preživiš napad, šta radiš kad izađeš napolje?“ Tako su se zaboravili snovi o skloništima, a razgovori o alternativama popunili prazan prostor.
Zaključak: Skloništa su bila prolazna moda, kao i Hula hoop, i s vremenom su se promijenili fokusi razgovora i preusmjerili interesa na druge probleme. No, lekcija ostaje: uvijek je dobro imati plan, ali što je važnije, imajte susjede koje možete pozvati na druženje. Na kraju, najvažnije je prezivjeti i sa osmijehom na licu.
