Ali, kada malo bolje zagrebemo ispod površine, postavlja se pitanje – koliko je zaista ovaj sabor “svesrpski”?
Prvo što upada u oči je nedostatak Srba iz Federacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, kao i drugih država bivše Jugoslavije. Dakle, svi oni Srbi koji su, kroz historiju, svoje korijene pustili van granica Srbije i onoga što bi Vučić i Dodik voljeli da je Srbija, očigledno nisu dovoljno “svesrpski” da bi bili pozvani. Kako to? Zar svi Srbi ne bi trebali biti dio ovog velikog skupa?
Dalje, tu je i politička dimenzija. Srbi iz opozicije, bilo one u Srbiji, bilo one u Republici Srpskoj, nisu poželjni gosti. A zašto bi i bili? Njihovo prisustvo moglo bi narušiti pažljivo kreiranu sliku “jedinstva i podrške” koja je neophodna za ove lidere. Ako neko ima različito mišljenje, bolje je da ostane kod kuće, zar ne?
Dakle, kada bolje razmislimo, jasno je da je ovaj “svesrpski sabor” zapravo sabor “podobnih Srba”. To su oni koji se slažu sa politikom Vučića i Dodika, oni koji ne postavljaju nezgodna pitanja i oni koji su spremni da plješću kad im se kaže. Ostali? Pa, za njih očigledno nema mjesta u ovoj priči.
Kako smo uopće došli do ovakvog stanja? Kako su ovi lideri, koji bi trebali raditi na ujedinjenju svog naroda i pomirenju zbog grijehova iz prošlosti, uspjeli da stvore događaj koji je sve samo ne inkluzivan? Odgovor je, naravno, politika. Politika koja se vodi radi opstanka na vlasti, politika koja je spremna da žrtvuje sve zarad vlastitih interesa.
