Stojeći ovdje nemoguće je ne osjetiti beskrajnu tugu i bol, ali i odgovornost da se genocid nikada ne ponovi. Ove snažne riječi izgovorila je Bošnjakinja iz Crne Gore, izražavajući svoje osjećaje povodom godišnjice masakra u Srebrenici.
Kao majka, ali i kao čovjek, osjeća se tužno što historija nije zabilježila drugi slijed događaja. Žalosti je što među onima koji su morali biti prijatelji i komšije nije bilo dovoljno ljudi, a što razum nije prevladao zlokobnost nauma čije su posljedice nepovratne.
Postavlja pitanje da li je vrijeme svjedok boli ili zaborava? Da li radimo dovoljno da budućim generacijama ne svjedočimo genocidu nad bilo kojim narodom na ovom tlu?
Ovaj najveći zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata svjedoči o bezgraničnosti ljudske svireposti kad politika mržnje otrovno utječe na društvo. Srebrenica je simbol stradanja i upozorenje koje ne smijemo zaboraviti.
Godišnjice ovog masakra trebaju biti prilika za sjećanje i istinu. Odricanje istine o prošlosti znači odustajanje od budućnosti oslobođene od strepnje da se isto može ponoviti. Bezbrižnu budućnost možemo graditi samo ako se odlučno suprostavljamo idejama o nadmoći i inferiornosti drugih naroda, idejama koje zagovaraju etničku homogenost društva i iluzijama da je mir precijenjen.
U sumornoj svakodnevnici, u kojoj ljudska i dječija ratna stradanja selektivno zavređuju samilost, izazov je pronaći osnovu za optimizam. Ali, čak i u najtamnijim trenucima, uvijek možemo pronaći svjetlost, jer samo tako vrijedi živjeti.
Hrabrost se posebno ističe među majkama, suprugama i malobrojnim preživjelima koji svakodnevno prolaze kroz najteže trenutke. Crnogorska Bošnjakinja izražava najdublje suosjećanje s porodicama žrtava.
U ime Crne Gore, izražava sućut prema svim nevino ubijenim žrtvama Srebrenice. Neka im je vječni rahmet.
