Ubrzani Trenuci Straha
U oktobru 1962. godine, učenici drugog i trećeg razreda, predvođeni učiteljicom Lillian McDonald, izveli su vježbu koja je trajala samo 1.8 sekundi. Na komandu „pokrij“ brzinom munje su se sakrili ispod svojih drvenih stolova, držeći ruke na glavama, nadajući se da će ih to zaštititi od potencijalnog nuklearnog napada. Ova vježba nije bila samo školski ritual; u djeci je nastao strah koji su kasnije nosili kroz život.
Bert Kornjača: Superjunak Iz Klase
U 1950-im i 1960-im, nastavnici su djeci predstavljali koncept „sagnu se i pokrij“ uz pomoć simpatične kornjače po imenu Bert. Ovaj animirani junak objašnjavao je djeci kako da se zaštite od opasnosti u slučaju nuklearnog napada, iako je većina njih u srcu znala da je to daleko od stvarnosti.
Šta Su Zbilja Značili Ovi Drills?
Dok su djeca uvježbavala ovu tehniku, neki odrasli su se pitalli koliko je ona zaista korisna. „Svako dijete u Americi znalo je da je to smiješno,“ izjavio je Rick Ginsberg, dekan na Univerzitetu Kansas. Ideja da se sigurno zaštite ispod stola bila je pomalo apsurdna, no ljubav prema sigurnosti nadmašivala je zdrav razum.
Učionica Kao Mjesto Straha
Ne možemo zaboraviti da su učionice tog vremena bile potpuno različite od današnjih. Sa staklenim zidovima koji su propustili sunčevu svjetlost, učionice su se, u eri Hladnog rata, pretvorile iz oaza znanja u potencijalna mjesta katastrofe. Vježbe su bile način da se djeca pripreme i psihološki se oslobode straha.
Svi Za Jednog, Jedan Za Sve
Državna i lokalna vlast su se trudile stvoriti osjećaj sigurnosti, unatoč strahovima koji su vladali. Odrasli su se pitali da li je važno upuštati djecu u ove vježbe, s obzirom na veličinu prijetnje. Bert kornjača je bio način da se umiri javnost; koliko god da su roditelji nedoumicu postavljali, propaganda je bila jasna – pripremite se za ono što bi moglo doći.
Šta smo Naučili?
Iako su ove vježbe predstavljale iluziju sigurnosti, one su takođe otkrile duboke slojeve straha i nesigurnosti u društvu. Roditelji su se pitali da li je potrebno učiti djecu o opasnostima koje ni sami nisu razumjeli. Na kraju, više od zaštite, ova praksa bila je način da se djetetu pruži osjećaj da postoji plan, nešto što je svijet umnogome potrebovao.
Zato, kada sljedeći put pomislite na te sretne dječje trenutke ispod klupe, sjetite se i onih paklenih minuta u kojima se rodila nova generacija straha.
Oživite svoja sjećanja s ovim pitanjem: Kada ste prvi put čuli za „sagnu se i pokrij“?
Zaključak
Na kraju, ‘sagnu se i pokrij’ možda je bio više o emocionalnoj sigurnosti nego o fizičkoj zaštiti. U svijetu usađivanja straha, djeca su učila ne samo kako se zaštititi, već i kako se nositi s nesigurnostima života. Kako se svet menja, ono što nas spaja jeste naša potreba za sigurnošću kad god je to moguće.
