Prvi značajan slučaj u kojem se odlučivalo o ovlastima visokog predstavnika bio je predmet U-9/00 iz 2000. godine. U tom slučaju, odlučivalo se o tome da li visoki predstavnik Volfgang Petrič ima pravo da nameće zakon o državnoj graničnoj službi BiH. Sudije iz Republike Srpske, Snežana Savić i Vitomir Popović, nisu dovele u pitanje pravo visokog predstavnika da nameće zakone, a Savić je čak tvrdila da Ustavni sud BiH nema nadležnost nad aktima visokog predstavnika. Popović nije dao nikakav komentar.
Slična situacija ponovila se u predmetu U-16/00 iz 2001. godine, kada su sudije opet prihvatile pravo visokog predstavnika da nameće zakone, bez ikakve kritike. Nakon isteka mandata Savić i Popovića, nove sudije iz Republike Srpske nastavile su sa još povoljnijim pristupom prema visokim predstavnicima. Na primjer, u odluci U-15/21 iz 2022. godine, Ustavni sud BiH je poništio Zakon Narodne skupštine Republike Srpske o neprimjenjivanju zakona Valentina Inzka o zabrani negiranja genocida u Srebrenici. Za ovu odluku glasali su i sudije iz Republike Srpske, Miodrag Simović i Zlatko Knežević.
Knežević je također glasao i za odluku U-27/22 iz 2023. godine, kojom je Ustavni sud BiH priznao Christiana Schmidta za visokog predstavnika i prihvatio njegove amandmane na Ustav Federacije BiH i Izborni zakon BiH. Zanimljivo je da je i Ustavni sud Republike Srpske u dva navrata, 2021. i 2023. godine, zauzeo stav da nije nadležan odlučivati o pravima visokog predstavnika, uz učešće Snežane Savić kao sudije.
Što se tiče ukidanja prvobitnog grba i himne Republike Srpske, te Devetog januara kao Dana RS-a, Ustavni sud BiH donio je dvije odluke istog broja (U 4/04) 2006. godine. Za obje odluke glasali su tadašnji sudije iz Republike Srpske, Miodrag Simović i Jovo Rosić.
