U mjesecu junu 1992. godine u Višegradu se desio jedan od najmonstruoznijih zločina nad civilima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Užasi su zadesili nevino stanovništvo Pionirske ulice i naselja Bikavac, ostavljajući jedan od najtežih tragova na kolektivnom sjećanju.
U Pionirskoj ulici i na Bikavcu, u kućama Sumbule Zebe i Mehe Aljića, više od 140 civila je stradalo živim lomačama. Među žrtvama nalazile su se žene, djeca i nedužni stanovnici koji su postali meta surovosti bez premca.
Ubistva koja su se dogodila u Višegradu, a koja su samo dio ukupnog broja zločina počinjenih u ovom gradu, nisu smjela biti zaboravljena. Udruženje porodica ubijenih i nestalih osoba “Višegrad '92” godinama je podsjećalo na ove strahote, upozoravajući na to da je u Višegradu izgubilo život oko 3.000 osoba, od kojih je 127 bila djece.
Nadu da će pravda biti zadovoljena donijele su presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Milan Lukić, ratni zločinac koji je predvodio specijalnu vojnu formaciju, osuđen je na doživotni zatvor, dok je Sredoje Lukić dobio 27 godina zatvora.
Višegrad je ostao trajno obilježen kao mjesto jedne od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu. Samo u maju i junu 1992. godine, prema podacima Haškog tribunala, ubijeno je više od 60 posto Bošnjaka s područja Višegrada, a ukupno je stradalo oko 3.000 višegradskih Bošnjaka u periodu od 1992. do 1995. godine.
Sjećanje na žrtve zauvijek će ostati kao podsjetnik na važnost suočavanja s prošlošću i osiguranje da se ovakva stradanja nikada ne ponove.
