Biljani su 10. jula 1992. godine postali poprište napada koji je izazvao jezive posljedice. Predvodila ih je 17. laka pješadijska brigada VRS u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima Odjeljenja policije. Tijela žrtava su odvožena i bačena u nekoliko masovnih grobnica, a najjezivija od njih je jama “Bezdan” na lokalitetu Lanište, gdje su bacani i živi i mrtvi mještani.
Iako je ekshumacija počela neposredno nakon rata, odnosno krajem 1995. i tokom 1996. godine, na lokalitetima masovnih grobnica Lanište I, Crvena zemlja I i II, otkriveno je samo 220 tijela. Među žrtvama se nalazila i najmlađa, četveromjesečna beba Amila Džaferagić. Njen četverogodišnji brat i majka također su bili među 188 tijela ekshumiranih na lokaciji Lanište 1. Najstarija pronađena žrtva bio je 85-godišnji Bećo Čehić.
Iako su počinitelji ovih zločina identifikovani kao lokalni i strani, iz Bosanskog Petrovca i Luške Palanke, do danas nisu bili osuđeni niti kažnjeni za svoje zločine. Prošlo je 31 godina od ovog stravičnog masakra, a počinitelji hodaju slobodno i nekažnjeno.
Ostaje pitanje zašto još uvijek nisu donesene adekvatne presude za ove zločine. Ovaj slučaj pokazuje neefikasnost pravosudnog sistema i nedostatak pravde za žrtve i njihove porodice. Nade za osudu počinitelja ovog stravičnog zločina još uvijek traju, ali istovremeno i izazivaju postavljanje pitanja o okončanju nekažnjivosti zločina u Bosni i Hercegovini.
Prisjećajući se ovih tragičnih događaja, moramo se zapitati koliko je još takvih zločina ostalo neistraženo i nekažnjeno širom zemlje. Potrebno je snažno djelovanje pravosudnih organa i međunarodne zajednice kako bi se žrtvama i njihovim porodicama donijela pravda i spriječili slični zločini u budućnosti.
