Posljednjih godina sve je više priča o prezaštićenim i razmaženim djecom koja rastu uz roditelje koji im previše popuštaju i ne postavljaju jasne granice. No, kako stručnjaci ističu, problem nije samo u djeci, već i u roditeljima.
Na prvom mjestu su roditelji koji su sami bili žrtve maltretiranja ili zanemarivanja u djetinjstvu. Njihova trauma dovodi do toga da se osjećaju nesposobnima i nesigurnima u roditeljskoj ulozi te pokušavaju nadoknaditi svoje propušteno djetinjstvo tako što će svojoj djeci dati previše moći i zadovoljavati svaku njihovu želju.
Drugi tip roditelja koji doprinosi razmazivanju djece su oni koji pate od anksioznosti. Njima je teško podnijeti da vide svoju djecu kako se suočavaju s bilo kakvim izazovima ili neuspjesima pa im previše popuštaju kako bi ih zaštitili od takvih situacija.
Postoje i roditelji koji imaju problema s donošenjem odluka. Umjesto da preuzmu ulogu odrasle osobe i donose odluke u korist djeteta, oni prebacuju tu odgovornost na dijete. To dovodi do konfuzije i haosa u djetetovom životu i otežava mu razvoj vlastite osobnosti.
Neki od najčešćih problema koje ovi tipovi roditelja uzrokuju kod djece su niska tolerancija na frustraciju, nedostatak vještina rješavanja problema, loša radna etika, izbjegavanje društvenih okupljanja osim ako nisu u centru pažnje i nemogućnost upravljanja emocijama.
Savjeti stručnjaka za roditelje koji su prepoznali da previše popuštaju svojoj djeci uključuju postavljanje jasnih granica i pravila, poticanje nezavisnosti i samostalnosti, poticanje odgovornosti i odlučivanja, te učenje djetetu da prepoznaje i upravlja svojim emocijama.
Važno je da roditelji shvate da razmazivanje djece ne vodi njihovom srećom i uspjehom, već samo stvara probleme u njihovom razvoju i adaptaciji na svijet odraslih.
