Tog 11. jula 1992. godine, dok je agresor s Grbavice napadao sarajevske civile snajperskim hicima, jedan hrabar mladić je odlučio pomoći. Đilda, kao što su ga zvali njegovi bližnji, nije mogao mirno stajati dok se pucalo oko njega. Čuvši vapaje za pomoć, hrabro je krenuo ka raskrsnici u naselju Pofalići, gdje je bilo ranjenih.
No, nije prošao neopaženo. Dok je prilazio povrijeđenima, njegov automobil je zasut mecima neprijateljskog snajpera. Bez obzira na opasnost, Đilda se nije dao obeshrabriti. Pristupio je ženi koja je bila ranjena i pružao joj pomoć. Nažalost, dok je spašavao tu nevino ranjenu ženu, srpski snajperista je pucao i pogodio hrabrog mladića iz navijačkih krugova.
Đilda, koji je bio prijeratni vođa navijača Željezničara, popularnih Manijaka, živio je za svoj klub. Bio je poznat kao neustrašivi vođa, koji je uvijek hrabro stao u odbranu Sarajeva. Sudbina je, nažalost, odlučila da njegov život završi nedaleko od Grbavice, naselja koje je bilo simbol agresije.
Dževadov brat Izet je također izgubio život usljed snajperskog hica, na brdu Žuč u decembru 1992. godine. U čast ove dvije hrabre mlade duše, u sarajevskom naselju Koševsko Brdo nazvane su ulice “Braće Begić”.
Herojstvo i hrabrost Đilde neće biti zaboravljena. Posthumno je dobio priznanje Zlatni ljiljan za svoje žrtvovanje i hrabrost. Njegovi bližnji se sjećaju njegovih riječi: “Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški.”
Pamtit ćemo ovog hrabrog mladića kao simbol hrabrosti i nade u vrijeme najtamnijih trenutaka Sarajeva. Neka njegov primjer hrabrosti i žrtvovanja nadahne sve nas da se borimo protiv svih oblika nasilja i uvijek pružimo pomoć onima kojima je najpotrebnija.
