Direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, Emir Suljagić, javno je priznao da je napravio najveću grešku u životu prije pet godina. Izjavio je da je tada odlučio da se odrekne normalnog života i posveti se popravljanju sramote koja je stajala u Potočarima 15 godina.
Suljagić je iskreno priznao svoju glupost i naivnost što je vjerovao da ima pravo i mogućnost da nešto promijeni u ime ljudi kojima duguje život. Upitao se odakle mu to pravo da misli da djeca onih koji nisu preživjeli genocid imaju pravo hodati uspravno, umjesto da čekaju mrvice sa stola lokalnih kvislinga i četničkih podrepnih muha.
Onda je postavio pitanje sebi – odakle mu pravo da misli da mladići i djevojke koji su preživjeli pad Srebrenice imaju pravo na nešto više od freze i plastenika? Ili da imaju pravo na budućnost i odlučivanje o svojoj sudbini? Zašto je imao ideju da nas stavi na svjetsku mapu, kad se pokazalo da je “mirnije” kad je Memorijalni centar samo mezarje u provinciji? Zašto je mislio da ima pravo da brani svoj fizički integritet.
Ipak, Suljagić naglašava da ništa nije dovijeka. Priznaje da je pogriješio i da ako može izabrati iznova, nikad ne bi donio takvu odluku. Međutim, svijet je pun posljedica i moramo živjeti s njima. Srećom, ništa nije vječno, pa tako ni ovo.
Podsjetimo da je Emir Suljagić imenovan na poziciju direktora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari 2019. godine. Njegova iskrenost i samorefleksija u vezi s njegovom odlukom izazvala je razmišljanje i postavljanje brojnih pitanja o ulozi i odgovornosti udruga i institucija sličnog karaktera.
Vrijeme će pokazati hoće li Suljagićeva izjava utjecati na njegovu karijeru ili će biti pojačanje u radu na promociji sjećanja i podršci preživjelima.
