Svaka država u ovoj globalnoj borbi protiv koronavirusa ima svoje metode i plan. Neki mjere uvode postepeno, neki radikalno. Ipak, virus je tu, a vremena sve manje za djelotvornu reakciju. Vlasti u BiH su u velikoj mjeri do sada povukle dobre poteze srazmjerno broju zaraženih. Da li se moglo bolje i jače postupiti u nekim slučajevima – vjerovatno jeste. Najveći propust je napravljen s dozvolom za proslavu godišnjice kompanije Igman u Konjicu 11. marta, iako su preporuke na federalnom nivou bile da se obustave javna okupljanja. Sada je upravo to jedan od najopasnijih klastera širenja zaraze.
I dok se čeka Vijeće ministara da reagira na zahtjev Predsjedništva BiH i zatvori sve granične prijelaze za putnike, izuzev onih gdje su planirani šatori za karantin, upućeni su prvi apeli za stavljanje gradova u karantine.
Koliko bi to bila opravdana odluka pokazuje primjer Kine i grada Wuhana. Radi se o epicentru nastanka koronavirusa. Tek 23. dan nakon što je Kina obavijestila Svjetsku zdravstvenu organizaciju o sumnjivim slučajevima upale pluća, što će se ispostaviti kao novi virus, Kina je grad Wuhan stavila u karantin. Oštre mjere manje od mjesec dana kasnije dale su rezultat. Broj novih slučajeva zaraze koronavirusom od 20. februara počeo je polako opadati. Kina nije imala na koga da se ugleda pa je sama usput učila kako se izboriti s novom epidemijom.
Ipak, ostatak svijeta, pa i BiH, mogu naučiti iz tuđih grešaka. Jedino što se savjetuje je samoizolacija i stavljanje u karantin. BiH do sada ima 93 potvrđena slučaja koronavirusa od čega jedan smrtni. Prvi slučaj u našoj zemlji potvrđen je 5. marta. Apeli pojedinih institucija u BiH da se gradovi stave u karantine su već upućeni. Na to otvoreno pozivaju Dom zdravlja u Mostaru, ali i Civilna zaštita Tuzle.
Naš zdravstveni sistem je nedovoljno jak i stabilan da bi izdržao masovnu hospitalizaciju zaraženih, pa je samoizolacija i karantin jedino rješenje koje može presjeći širenje zaraze.
Policijski sat je uveden u oba entiteta, a pored svih drugih mjera poput dezinfekcije, minimalnog kretanja, korištenja maski i slično, ograničavanje protoka ljudi među gradovima unutar države se nameće kao opravdana mjera. Naravno, kao i u slučaju vanjskog prometa, protok robe bi ostao kao i do sada. Na nadležnima je sada da povlače odgovorne poteze koji će se možda činiti strogim, ali neophodnim jer su u službi nečega neophodnog – spašavanja ljudskih života.