Njegova supruga Nedžiba danima je dolazila pred policijsku stanicu tražeći bilo kakvu informaciju, dok joj nisu poručili da će završiti kobno, poput supruga.
Od maja 1992. godine počela je agonija porodice Bajrović koja traje i danas. Borba za istinu o sudbini oca čiji posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, i pravdu da država Crna Gora preuzme odgovornost i kazni počinioce najvećeg zločina koji se na tlu ove zemlje dogodio u posljednjih stotinu godina nad bošnjačkim civilima porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
U maju te 1992. godine crnogorska policija je, prema zvaničnim dokumentima nezakonito uhapsila i zarobila najmanje 66, a nezvanično preko stotinu bošnjačkih civila starosti između 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini.
Bajrovići su iz Jeleča kod Foče, a Osmo se u martu 1992.godine, sa suprugom Nedžibom, sinom Alenom i kćerkom Adisom sklonio u svoju kuću u Bijeloj koju je počeo praviti još 80-tih godina. Vjerovali su da će u Crnoj Gori pronaći utočište, da će nemiri u Bosni brzo proći i da će se vratiti kući u Jeleč.
Alen Bajrović kojem su tada bile četiri godine posljednji put je vidio oca 26.maja kada se u dvorište njihove kuće parkiralo vozilo milicije iz stanice u Herceg Novom.
Porodica Bajrović se nada da će pravda na kraju biti zadovoljena i da će odgovorni za zločin biti kažnjeni. Nedžiba Bajrović, uporna u svojoj borbi za istinom, ne posustaje. Njena snaga i hrabrost inspirišu mnoge u istoj situaciji.
Iako su prošle decenije, porodica Bajrović neće prestati da traži istinu i pravdu. Njihova priča je samo jedna od mnogih koje treba ispričati i ne smijemo zaboraviti.
