Stravična tragedija koja nas mora probuditi
Nedavna tragedija u Domu penzionera u Tuzli gdje je zbog požara život izgubilo najmanje deset osoba, ponovo je otvorila pitanje kako se ophodimo prema starijoj populaciji. Stefan Simić, beogradski pisac i humanista, osvrnuo se na ovu situaciju s mnogo emocija, ističući da domovi za starije osobe često postaju ‘skladišta zaborava’.
Film i stvarnost — gdje su granice?
Simić je započeo svoju izjavu izvanrednim osvrtom na film „Paviljon“, koji govori o teškim životnim uslovima u domovima za starije. “Kako se film i život isprepletu, to je neverovatno. U istoj toj državi, koja je snimila film, večeras strada najmanje deset ljudi — od požara, koje nije imao ko da spasi”, naglašava on. Ova gorka realnost nas nimalo ne treba iznenaditi, jer tragedije poput ovih postaju sve češće, a društvo zaboravi na njih najmanje sutradan.
Gdje su nestali naši preci?
Prema riječima Simića, ključno pitanje koje treba postaviti jeste: “Gdje i u kakvim uslovima nam umiru naši stari?” On naglašava nedostatak empatije kod porodica, što onda rezultira i nedostatkom iste kod medicinskog osoblja. Starija populacija više nije simbol mudrosti, već teret. “Domovi su postali skladišta zaborava. Oni koji su gradili ova društva sada gore u ruševinama sopstvenih iluzija”, poručuje on.
Tragedija koja otkriva dublje probleme
Simić dalje ukazuje da tragedija u Tuzli nije samo rezultat požara, već godina sistemskog propadanja. “Požar je samo kulminacija svega što tinja u sistemu. Niko neće biti kriv. Desilo se.“, kaže. Ova izjava nas tjera na razmišljanje o moralnom padu društva, gdje su ljudski životi postali manje važni od političkih i ekonomskih interesa.
Pitamo se, a šta ćemo učiniti?
Pisac također kritikuje društvo koje se više brine o identitetima — ko je Srbin, Bošnjak ili Hrvat — nego o životima starijih osoba. “Dok radimo novi selfi, ljudi nam umiru pred očima”, kaže Simić. Možda je vrijeme da se probudimo iz ovog kolektivnog sna i preuzmemo odgovornost za naše najstarije.
Užasan svijet preživljavanja
Simić poručuje da, kao društvo, trebamo preuzeti brigu o onima koji su nam osigurali budućnost. “Saučešće porodicama žrtava — koje, da su više brinule o svojim voljenima, možda ih ne bi ostavile u tim domovima”, zaključuje on. Sve što je staro i bolesno treba skloniti — ali ne u domove gdje se ne živi, već onde gdje se može ljubavlju i pažnjom živjeti.
Hoćemo li zaboraviti opet?
Pitanje koje se nameće jest — hoćemo li, kao i toliko puta do sada, sutra zaboraviti na ovu tragediju? Vrijeme je da preispitamo vlastite vrijednosti i postavimo prioritet na ljudski život.
