Unatoč svim negativnostima koje su je pratile, Samara je bila iznimno dostignuće sovjetske automobilske industrije. AvtoVAZ je bio među proizvođačima istočnog bloka koji je najbrže reagovao na globalne trendove, što je omogućilo povećanje korisnog prostora u automobilu, smanjenje njegove mase, poboljšanje upravljivosti i stabilnosti, a prije svega voznih osobina.
Prve skice Lade s prednjim pogonom nastale su u proljeće 1977. godine iz pera A. Moskaljuka, a već u decembru 1978. godine u pogonu je bio funkcionalni prototip “Gamma” projekta. Serijsku proizvodnju državna tijela odobrila su godinu dana kasnije. No, bilo je potrebno pronaći strane partnere i kupiti više od 20 licenci za razne komponente, od dijelova MacPherson ovjesa do Solex karburatora, upravljača sa zupčastom letvom, kvačila, prednje disk kočnice pa čak i brave na vratima. Stručnjaci iz Porschea dali su doprinos oko razvoja motora, mjenjača, ovjesa pa i oko konstrukcije karoserije, a i savjete oko dizajna. Bila je to prva Lada s “mirisom” zapada.
Sovjeti su ubrzo potpisali ugovor s italijanskom kompanijom UTS, tehničkim konsultantom i ujedno filijalom Fiata. Šasija s međuosovinskim razmakom od 2,46 metara pratila je konvencionalni dizajn s McPherson komponentama i nižim poprečnim ramenima sprijeda, dok je stražnja osovina dobila zadnju osovinu sa stabilizatorima. Osim toga, auto je modernizovan s ugradnjom disk kočnica sprijeda. Šasiji se nije mogla osporiti određena robusnost i izdržljivost, ali ona je prvenstveno rađena za sovjetske loše puteve. Danas ni mnogi crossoveri i SUV-ovi nemaju klirens od 16 cm koji je imala Samara.
Naziv Samara koristio se samo za neka izvozna tržišta. Kod kuće su je zvali Sputnik po poznatom umjetnom satelitu, a prvi promotivni materijali čak su imali riječi VAZ 2108 Žiguli. Prodavala se po vrlo niskim cijenama na Zapadu, ali ipak je to bio napredan automobil za sovjetske standarde. Ukupna kvaliteta zaostajala je za naprednom konkurencijom i znatno je oscilirala, jer je Samara nažalost bila poznata po aljkavoj izradi.
