Iako su mnogi vjerovali da će Goražde ostati mirno mjesto usred ratno zahvaćene Bosne i Hercegovine, 2. maja propali su pregovori između SDA i SDS-a, što je otvorilo put brutalnoj opsadi ovog grada. Prije početka agresije, oko 6.500 dobrovoljaca SDS-a naoružalo se na širem prostoru ove regije. Izbor da Goražde bude posljednje žrtveno jagnje nije bio slučajan – Srbi su tražili kontrolu nad cijelim gradom, dok su njihovi civili napustili područje.
Samo dva dana kasnije, 4. maja, Goražde je doživjelo svoj prvi projektil, koji je označio početak barbarske opsade. U narednim mjesecima, hiljade izbjeglica iz okolnih gradova, poput Višegrada, Foče i Čajniča, potražile su utočište u Goraždu. Nažalost, ovi gradovi su vrlo brzo postali etnički čisti od Bošnjaka, dok su se masovni zločini i strašne torture događali nad preostalim stanovnicima.
U samom Goraždu, u maju 1992. godine, bilo je oko 70.000 ljudi, od čega je 25.000 bila djeca do 14 godina. Većina njih se našla u kolektivnim centrima, školama i dvoranama, suočavajući se sa teškim životnim uslovima. Nakon prvog napada, hrabri građani Goražda suočili su se sa pucnjavom, prekidom komunikacija, nestankom vode i struje. Svaki dan je bio borba za preživljavanje, uz granatiranje i pucanje teške artiljerije.
Tokom rata, nijedan objekat u Goraždu nije bio pošteđen granatiranja, a gotovo nijedna porodica nije izbjegla gubitak voljenih osoba. Goražde je postalo simbol hrabrosti, otpora i opstanka u nemogućim uslovima.
Pakao koji je zavladao u ovom gradu će ostati trajno zabilježen u historiji ratovanja. Podaci o nebrojenim žrtvama, stradanjima i patnjama stanovnika Goražda svjedoče o stravičnosti rata koji je progutao Bosnu i Hercegovinu.
Goražde, nekada “oaza mira”, bilo je žrtva brutalne agresije i simbol hrabrosti i otpora svojih građana. Njihova borba i žrtva nikada ne smiju biti zaboravljeni.
