Dok su se borbe za nezavisnost BiH vodile žestoko, 2. maja 1992. godine, predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović, sprovodio je mirovne pregovore u Lisabonu. Međutim, njegov povratak u Sarajevo nije prošao kako se planiralo. Nakon slijetanja na sarajevski aerodrom, Izetbegović je bio zarobljen i odveden u kasarnu u Lukavicu.
Sudbonosni 2. maj iz godine u kojoj su se odigravali dramatični događaji uslijed borbi za nezavisnost obilježen je još jednom dramom. Uživo, za vrijeme emitiranja Dnevnika TV BiH, javnost je saznala za otmicu predsjednika Izetbegovića. Scena koju su gledaoci svjedočili bila je gotovo nadrealna.
Narednog dana, 3. maja, započeli su pregovori s ciljem da se predsjednik Izetbegović oslobodi. Planirana je razmjena za generala Kukanjca i ostale članove komande JNA. U pregovorima su učestvovali članovi Predsjedništva RBiH Ejup Ganić i Stjepan Kljujić s jedne strane, te Kukanjac s druge strane.
Dogovoreno je da se Izetbegović i ostali članovi delegacije prebace oklopnim transporterima UNPROFOR-a do Komande na Bistriku. Tu su se planirali pridružiti Kukanjac i ostali oficiri i vojnici JNA. Nakon toga, Izetbegović i bh. delegacija su otpravljeni do Predsjedništva, dok je kolona JNA nesmetano otišla do Lukavice.
Ova dramatična otmica i oslobađanje predsjednika Izetbegovića ostaje trajno urezana u historiju BiH. To je bio još jedan od mnogih događaja koji su obilježili borbu za nezavisnost i suverenitet države.
“Ne pucaj!” – ovaj vapaj i čuvene riječi postale su simbol hrabrosti i odlučnosti, ali isto tako i podsjetnik na tragičnost vremena u kojem se BiH našla.
Lokacija otmice i oslobađanja Alije Izetbegovića u Sarajevu postala je spomenik koji podsjeća na hrabrost i otpornost ljudi koji su se suočavali s najtežim trenucima. Sjećajući se tog vremena, moramo se podsjetiti na potrebu očuvanja mira i jačanja zajedništva kao temelja za izgradnju bolje budućnosti.
