Više od dva desetljeća nakon rata u Bosni i Hercegovini, mnoga su mjesta pusta. Kuće su nerijetko obnovljene, ali nedostaje onog najvažnijeg, ljudi. Međutim, to nije slučaj sa selom Kamenica koje se nalazi nedaleko od Teslića. Obnovljene kuće, obrađene njive, izraslo voće, povrće, pšenica, dječija graja, sve je to dijelom ovog mjesta. Sulejman Vitlić, 82-godišnji Kameničanin, evocirao je svoja sjećanja na vrijeme prije rata.
“Pamtim kada je samo jedan čovjek radio u preduzeću, Iso Durmišević, on je radio na Krečani, i više nikoga ne znam da je bio uposlen u nekom preduzeću”, rekao je Vitlić, dodavši kako su se ljudi ovdje najčešće bavili poljoprivredom. Sijali su kukuruz, pšenicu i šta god je poljoprivreda mogla donijeti, oni su sijali. I ko je posijao, taj je i imao, a ko nije, taj se patio.
Vitlić je kazao kako je to bio jako lijep život. Radio je u Srbiji, u Subotici i Novom Sadu, ali i u Sloveniji. No, vihor rata je prekinuo sve. Kamenica je ostala pusta ’92. Kameničani su otišli tražiti bolje dane u općinama Maglaj i Žepče. Iza sebe su ostavili kuće, imanja, svu imovinu. Samo ono što su u dvjema rukama mogli ponijeti, ponijeli su iz Kamenice.
“Stanovništvo je izbjeglo u kasnu jesen 1992. godine. Otišli smo u Kopice (općina Maglaj), Domislicu (općina Maglaj), Novi Šeher (općina Maglaj), Donju Golubinju (općina Žepče). S porodicom sam izbjegao u D. Golubinju, a radio sam oko civilne zaštite u Šeheru”, istakao je Vitlić za Anadolu Agency (AA).
Godine 1999., četiri godine nakon rata, Kameničani su se vratili u svoje selo. A on je bio uz njih. Rame uz rame. Naime, Vitlić je 15 godina bio dijelom mjesne zajednice Kamenica, bilo kao član bilo kao predsjednik.
“Narod je iskazao želju da se vrati na svoja ognjišta. Kada smo autobusom prvi put došli, ljudi su povikali: ‘Sulejmane, ovdje se bolje diše!’ Tada smo vidjeli da su sve naše kuće popaljene. Sve je bilo pokradeno“, prisjetio se Vitlić teških, ali i emotivnih životnih trenutaka, nastavljajući kako nisu mogli noćiti u svojim domovima, nego su svi zajedno prenoćili u mjestu gdje je danas ambulanta. S njima je došla i donacija koja je poslužila za pokrivanje ambulante, ali i 17 kreveta u kojima su prespavali.
Kameničani ne zaboravljaju svoje rodno mjesto. Graditi život van Kamenice nisu ni mogli ni željeli.
“Ljudi se ovdje vraćaju jer im je kvalitetniji zrak, bolje im je disati. Kažu mnogi kako se ovdje bolje diše, i zato se vraćaju na svoja ognjišta. Izrazili su želje, i one su se ostvarile”, s radošću je istakao Vitlić.
Halid Halilović je nedavno došao u Kamenicu u svojstvu imama ovog džemata. Tu je već 8 mjeseci, a ranije je bio imam u jednom cazinskom džematu. S obzirom na to da su djeca ona na kojima svijet i počiva i ostaje, Halilović ističe zadovoljstvo u vezi s njihovim odnosom prema džamiji i mektebu.
“Mektebska nastava u džematu Kamenica, najaktivnijem džematu u Tesliću, na visokom je nivou. Najviše djece pohađa mektebsku nastavu upravo u ovom džematu, njih oko 145. Također je važno da su redovni u dolasku”, rekao je Halilović u razgovoru s novinarkom Anadolu Agency (AA)
Bosnu i Hercegovinu danas sve više pogađa odlazak mladih iz zemlje, dok u Kamenici to i ne predstavlja alarmantnu situaciju. Iako ima Kameničana koji su krenuli za boljim životom van domovine, njihove porodice su ostale tu. Tako da se i oni češće vraćaju.
“Mogu uzeti paradigmu Krajine i Teslića, a posebno Kamenice. Znamo da je u Krajini zastupljen masovni odlazak, dok ovdje ta masovnost nije umnogome izražena. Mlađi idu za boljim životom, odlazak jest prisutan, ali nije masovan kao u drugim krajevima Bosne i Hercegovine”, kazao je Halilović.
Odnos Bošnjaka i Srba u Tesliću je, kako je rekao Halilović, na zadovoljavajućem nivou.
“Diskriminacija nije prisutna u izraženoj mjeri. U područnoj Osnovnoj školi ‘Dositej Obradović’ imamo tri učitelja Bošnjaka, također imamo jednog mladića koji radi u Općini Teslić. Naime, onaj koji je stručan, zasigurno će i dobiti posao”, pojasnio je Halilović.
Ismet Hajdarević je već 17 godina uposlen kao učitelj u područnoj Osnovnoj školi ‘Dositej Obradović’ u Kamenici. Rođeni Kameničanin nije želio otići iz svog mjesta, ostao je da svoje znanje prenosi na mlađi naraštaj.
“Naša škola broji oko 150 učenika, to je područna škola. U centralnoj školi imamo 200 učenika, tako da otprilike 350 učenika pohađa Osnovnu školu ‘Dositej Obradović'”, pojasnio je Hajdarević, dodavši kako su prilikom otvaranja škole, 2001. godine, radili prema Nastavnom planu i programu RS-a, ali sa dva časa sedmično bosanskog jezika uz tri časa srpskog jezika. Poslije godinu i po je umjesto srpskog jezika ostao samo bosanski. I tako je bilo do 2014-2015. godine, da bi potom preuzeli Nastavni plan i program Srednjobosanskog kantona.
“Međutim, danas se jezik ne zove niti bosanski niti srpski nego jezik bošnjačkog naroda”, rekao je Hajdarević, pojasnivši kako učenici, ustvari, uče bosanski jezik, ali se on tako ne zove na papiru.
Hajdarević je istakao kako su kao područna škola imali punu podršku direktora i kada je u pitanju izučavanje vlastitog jezika i kada je u pitanju donošenje plana i programa iz Federacije BiH. Naime, diskriminacije nema.
“Što se mene lično tiče, nisam osjetio diskriminaciju. Ovdje je dosad uvijek bila saradnja i s direktorima i s kolegama. Stoga se nadam da će tako i ostati”, s nadom je podvukao Hajdarević.
Kamenica ima više od deset izvora pitke vode. Voda je snaga, moć, hrabrost. Ona je i upornost. A snaga ovog povratničkog mjesta su graja i smijeh djece koji se druže, igraju, smiju, koja se raduju. Iza nas su ostali vedrina, osmijesi, radost. I ljudi koji vole svoju Kamenicu. I ono najvažnije, život.